Izgubljena u prevodu

Mene uvijek iznova oduševi kad naiđem na ljude koji su ubijeđeni da se podrazumijeva da svako zna na što oni misle kad nešto kažu.

Recimo, odem u frizerski salon na šišanje i usput zamolim frizerku da mi preporuči boju za kosu koja bi uspješno prekrila poneku bijelu u mojoj kosi, a da pri tome boja bude približno ista mojoj prirodnoj.

– Uzmite sedmicu. Ona će vam najbolje odgovarati, – kaže mi.

-Sedmicu? – gledam u nju zbunjeno.

-Da, sedmicu. Zar sumnjate u moju preporuku? – ništa joj nije jasno.

-Naravno da ne, nego ne znam na šta mislite. To neki brend boja?

– Kako brend? Boje Pallete broj sedam, – pogleda me kao da sam pala sa Marsa.

Ja, šta ću, zahvalim joj se. Ko mi je kriv kad sam neznalica.

Slično mi se dogodilo i u jednom supermarketu u kojem nisam bila ranije.

U potrazi za kakaom pitam djevojku koja slaže neke artikle na police gdje ga mogu naći.

-Kako gdje? U odjelu za brašno i šećer, – reče i nastavi slagati artikle, ubijeđena da se podrazumijeva da svako zna u kojem dijelu radnje se nalazi baš taj odjel.

Možete zamisliti kako sam se osjećala neznalicom kad sam jednom u Domu zdravlja na prijemnom odjelu pitala dežurnu medicinsku sestru gdje da nađem svog porodičnog ljekara koji se iz nekog razloga preselio iz svoje ordinacije, pa kad mi je ona rekla da ga mogu naći na trećem spratu, odmah uz kancelariju direktora Doma zdravlja.

Razmišljajući o svemu što mi se izdogađalo, odlučila sam da se počnem baviti izučavanjem telepatije. Možda ću biti čudakinja, ali bar više neću biti neznalica.

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

4 komentara

  1. Svi mi gledamo svijet, doživljavamo iz subjektivnog rakursa. Kad se nekome postavi pitanje, malo vremena prođe do odgovora, pa u to malo vremena uglavnom nema vremena za misaonu kalkulaciju onog koji odgovara, odnosno da sam sebi prevashodno odgovori na pitanje: A, da li taj i taj uopšte zna gdje je odjel za brašno i šećer? (npr.).

    Ima tu ponešto i do sklonosti.
    Sklona sam da detaljno objasnim kada me se pita, a to ponekad izazove i snebivanje kod onih koji pitaju, otprilike na način – pa, ne moraš mi i fizički pokazati gdje je odjel za brašno i šećer, samo lociraj riječima, jer postoje oznake.

    Ako je ton kojim se odgovara na pitanje ok., nema tu nikakve zadnje namjere, nego je odgovor na pitanje plod ovog subjektivnog rakursa (predznanja).

    1. Nisam ni mislila da u svemu ima ikakve loše namjere.
      Zapravo, ljudi koji se ponašaju na način koji sam opisala nisu ni svjesni
      da su time “napravili” nešto što će drugom zasmetati, tj ostati nejasno i sl.
      Oni to i ne primjećuju.
      Hvala Vasionka na posjeti 🙂

Komentariši