Moramo li, stvarno?

Jedna moja poznanica  dobila sina pa mu dala ime Noe pa se sad zabavljamo padeškim oblicima tog nadasve originalnog imena.

O tempora, o mores, rekli bi ovi širih shvatanja, a meni žao djeteta, jer već čujem kako će mališani koji budu sjedili u školskoj klupi sa njim reći kako sjede sa “nojem” i kako se gurkaju na malim odomorima pokazujući na “noja”, jer znamo šta su djeca.

Žao mi je i jednog dječaka, koji govoreći o svojoj maloj sestri koja ima sasvim moderno strano ime – Norah, nikako da pogodi kako bi imenovao njene omiljene igračke, pa metodom pokušavanja nabraja – Norahove igračke, Norahine igračke, i kad svojim sluhom osjeti da ništa ne odgovara iz našeg jezika postiđeno kaže – sestrine igračke.

Moramo li to stvarno raditi to našoj djeci?!

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

47 komentara

  1. Djetetu mo'š zagorčati život i sa najfrekventnijim imenom koje je uvršteno među top 10 najljepših imena i to onim koje je najslavenskije moguće na vascijelom svijetu 😀

    No, ono što sam ja iz toga naučila jeste da ne definiše ime osobu, već osoba definiše svoje ime.

    1. Naravno da ne definiše, ali…
      Način na koji se djeca osjećaju u vezi s vlastitim imenima može utjecati na njihovo samopouzdanje. Ako se ime iz odredjenog razloga ismijava, to može negativno utjecati na samopoštovanje djeteta.

      A vala ima i imena razniJEH 😊, posebno novokomponovanih. 😊

      1. Saglasna, ali, eto, to ime može biti i prvi trening u izgrađivanju samopouzdanja kroz samopoštovanje pa ishod – da li će razviti kompleks ili samopouzdanje – ne zavisi od samog imena, već od kakvoće samog djeteta. Mada, ja se još klackam da li djetetu odmah puknem neko ime s kojim će da se hrve cijeli život ili da mu olakšam pa da se, barem, sa sobom ne mora da bori. Ipak, mislim da si u pravu i da ima i ljepših načina da dijete nauči kako forma ne oblikuje suštinu, niti da oznaka utječe na označeno kao ni to da ono spolja može da poremeti ono iznutra. I onda se opet vraćam na početak: ako ne oblikuje, ne remeti i ne utječe, onda… zašto ne nazvati dijete – Vasionka?! Meni to ime sviđa ne samo kao nick. I ond opet kreće klackanje: Vasionka ili npr. Amina / Harun? Sreća djeteta ni na pomolu…

        1. Ja imam jednu prijateljicu koja je zbog imena stvorila užasnu mržnju prema školi. Kako se rodila i odrasla u sredini kojoj “nije pripadala” po nacionalnom obilježju, sve vrijeme bila je žrtva izazivanja djece pripadnika većinske nacionalnosti.
          Eto, nažalost i to je moguće u 21. stoljeću.

          Ja sam svom sinu dala ime koje i lijepo zvuči, a ima i lijepo značenje.
          Do sad se nije žalio. Znaš moj istančani ukus 😊

    1. A, Rikice, vidiš, Brutu je moje ime lijepo, iako je totalno netipično, ne iz tih razloga koje si navela, već iz nekih drugih. A ja – jok, ne da mu se ne sviđam, nego tvrdi da sam najružnija osoba koju je u životu vidio! 😀 Tako da… nema tu nekog egzaktnog pravila.

        1. Ko se zadnji smije i pošaljiva, najslađe mu je.

          Nego, Rikice, kaže meni nedavno jedan učenik da samo se lijepo “posmijali i popričali”. Njegova majka naprosto šizi zbog njegovih izraza, a njegov je babo samo prokomentarisao “Hoće li ikada ovo dijete progovoriti bosanski?” Međutim, meni je “posmijati se” toliko super da ja ne znam uopće zašto oni šize i šta im smeta taj glagol jer su i oni navalili da je “nepravilan”. Meni je skroz pravilan jer, ako može “popričati”, “posjediti”, “popitati se” ne znam zašto ne bi mogao i “posmijati se”. Ono, radnja koja se vrši “pomalo” 😀 Jel i tebi nepravilan, a ko da gledam daš reć da jeste 😀

          1. Ovo sam vidjela još sinoć, ali nisam stigla komentarisati.😊
            Znači, svaki put kad pomislim na riječ – “posmijati se”, jedva se suzdržim, a da se ne nasmijem.
            Ludilo. Prekrasno mi zvuči. 😂
            To mogu samo naša kreativna djeca smisliti.
            Nebitno što je nepravilan, usvojit ću ga u svoj vokabular😊

            ps. hajd dolazi da se posmijemo 😂

          2. “Posmijati se” znamo šta znači, ima regularnu tvorbu, znači – nije nepravilan.

            Mislila sam da ćeš me pitati šta mi znači “pošaljiva” ali to ti je promaklo, a ovaj glagol već ima elemenate nepravilnosti. Prvo što, ako bi i postojao glagol “pošaliti”, teško da bi postojao i nesvršeni oblik “pošaljivati” (jer postoji “posjediti”, ali ne i “posjeđivati” zato što znači radnju koja se vršila na momente, a ne trajnu radnju), a sve i da hipotetički može (kao što ne može xD), prezent od tog infinitiva ne bi glasio “pošaljiva” već “pošaljuje”). E to je nepravilan glagol. Nadam se da je improvizovana demonstracija uspjela!

  2. Ako Norah zovu sa h onda valjda treba reći Norahine igračke, ali kako.god da kaže bit će slatko, proči će puno vremena dok ga bude potrebno ispravljati, ali tada ve već naučiti kako je “pravilno”. Noe, kod nas je popularno ime Noa (noina arka) i bukvalno u jednoj generaciji se svako treće zove tako… Tako da se kaže sjedim sa Noom, za njega će biti sjedim sa Noem ili tako nešto. Nadam se da djeca neć biti opaka.

    Ja se slažem s tim da osoba definira ime. Ali nekim ljudima ostanu kompleksi od imena, ova dva i nisu uopće loša, kakvih ima.

  3. Noa mi je među dražim imenima, a ne vjerujem da će ga iko zezati jer generacijiski svi imaju sada ta kratka imena kojima tesko možes utvrditi nacionalno porijeklo, a prouzrokovana teškim PTSPjem milenijalaca na Balkanu.

    Za jednu administrativno prekomplikovanu državu promjena imena kad postaneš punoljetan ne traje duže od mjesec-dva, osim kad si na kakvoj Interpolovoj listi.

    1. O ukusima ne treba raspravljati, naravno.
      Ime Noa ja vežem za Bibliju, kao i za njegovo pominjanje u Ku'ranu (Nuh).
      Nemam ništa protiv ovog imena, (iako je ovdje u nekoj modernijoj varijanti – Noe), čak je i meni lijepo, pogotovo njegova simbolika.
      Međutim, ono što sam htjela reći jeste da ne znam koliko je praktično djeci nadijevati imena koja su stranog porijekla, pa ih je malo teže prilagoditi oblicima u našem jeziku, što možda djeci može zasmetati u interakciji sa drugom djecom jer može dobiti druge konotacije. Naravno, to je moje mišljenje koje ne mora biti tačno.

      Ako se ne varam, ne mora se čekati punoljetstvo da bi se podnio zahtjev za promjenu imena.

      1. Ma joj prosječna sarajevska škola u razredima ima bar njih 5toro ako ne i više gdje su slova koja se ne izgovaraju tipa Khan (ali je Kan), ili su sa dva slova koja ovdje ne postoje Allen, Ella… nisu to stranci, nego sarajevski milenijalci… generacija iznad se čudi, generaciji ispod je svejedno, našoj generaciji nekako logicno, jer odgajaju djecu da im se ne ponovi isto…

        Nevezano, da se slučajno ne poveže s gornjim… imam u životu nekoliko drugova ili kolega koji se zovu Aid. Prelijepo ime, jednostavno, zvučno. Problem koji ih povezuje je što o sigurnosti više ne brinu ljudi, nego softveri, pa je cijeli belaj kad putuju, presijedaju tokom leta, jerbo je iz nekih razloga povezano s terorizmom. Obično sve bude ok na kraju, ali sam check pasosa sve u crveno pretvori.

        Ili moje tetke najbolja drugarica u dalekoj Americi je dala djetetu ime Isis po egipatskoj božici zdravlja i plodnosti. Jebo majku procedure promjene imena kada se pojavila nekakva tzv Islamska država.

        Milenijalski problemi, odgajaj za migraciju od malih nogu, razmisljaj o softverima i AI… takvo vrijeme došlo. Više su podložna zajebanciji među djecom ova starinska tradicionalna imena, jer su mnogo rjeđa, a i to se opet vrati u okvire doma odakle i kreću zajebancije među djecom…

  4. Zanimljivo, baš.

    Ma, moglo bi se o imenima..
    Kod nas je u tradiciji, iako ne baš često kao ranije, ali još uvijek prisutno da se djetetu daju starinska imena po rahmetli dedama, dajdžama i sl.
    Na stranu što i medju tim starinskim imenima ima prelijepih imena, sa još ljepšim značenjima, ja lično, nikad za svoje dijete ne bih odabrala ime nekog svog preminulog jer bi me uvijek nekako potresalo.

  5. Evo, raro, ako svratiš ovdje, u vezi ovih glagola gore.
    Stvarno mi je promaklo ono “pošaljiva”, al ja kako god kontam
    meni pravilnije zvuči “pošaliti se” nego “posmijati se”.

    Ovo “posmijati se” opet me nasmijava.

        1. Neka, neka, vidjećemo šta sa ovim glagolom, nego da ti kažem da sam vidjela
          onaj isječak iz intervjua sa Sidranom.
          Danke što si mi ga proslijedila, baš me osvježilo na sabaahu.

          Da te pitam – rahmetli Sidran pominje barbarizme. U moje vrijeme barbarizmi bili riječi stranog porijekla u jeziku koje nisu ušle u književni jezik.
          Kako Sidran pominje turcizme u okviru barabrizama, meni to nekako zaparalo uši, jer bi mi bilo logičnije reći, tj. pomenuti turcizme u okviru posuđenica, jer su posuđenice, tj. u ovom slučaju turcizmi dio književnog jezika, za razliku od barabarizama koji nikad nisu imale mjesto u književnom jeziku.
          Il sam ja prolupala kad maHanu tražim akademiku.
          Pomagaj. 😊

          1. Meni se čini da on barbarizam spominje samo kao lingvističku odrednicu, ali koja funkcionalno do te mjere udomaćila da je, jednostavno, prestala biti barbarizmom. Zato mi i jeste simpatičan onaj primjer kako se tamo onom liku koji popravlja satove radnja zove urarska ili tako nešto (ili piše urar, zaboravila sam), ali je prezime tog “urara” Sahadžić, što bi rekli, možeš iz jezika izopćiti nešto, ali ne možeš iz vanjezičke stvarnosti koja će se opet negdje odraziti u jeziku. E to bi bio vještački puritanizam: sve i da ho'š istrijebiti te “barbarske” turcizme, ne mo'š, jer su se oni od osmanskog perioda stopili i sa prezimenima, toponimima, nazivima jela, onomastikom… jednostavno su postali slojem bosanskog jezika koji nije slavenski, ali, svejedno, adaptiran je to te mjere da više nije barbarizam. I meni je to super. To je ono što sam pokušala, možda neuspješno, da ilustrujem, na primjeru knjige Čolakovića (ne znam ni sama zašto mi je on prvi pao na pamet) čiji stil pisanja ne bi mogao da bude takav kakav jeste i ne bi se njime moglo dočarati sve ono bosansko u jeziku što jeste (sve da neki to nešto nazivaju i “turskim”, ali nije, to je bosansko (made in Turkey :D), podjednako kao i ono austrougarsko i jugoslovensko) i od toga se ne može pobjeći niti se treba bježati niti po svaku cijenu odstanjivati iz jezika mijenjajući ga slavenskim riječima. Npr. po dijalozima likova se može zaključiti odakle su likovi, kakvi su, ko su… samo na osnovu izbora riječi koje koriste (pa ima onaj Jevrej koji je zadržao autentičan govor, pa čaršijski trgovci, pa ulema…). Jednostavno – ne može biti suštinski barbarizam, iako formalno jeste, ono što je sraslo sa jezikom i postalo njegov dio kao i “naša” jaka <3

  6. Većini današnjih roditelja prilikom nadijevanja imena djetetu najvažnije je da takvo ime nema niko. Zato sam se naslušao imena “Adi, Madi, Badi, Kadi”, a u takvom okruženju, vjerujem da mali No(j)e makar neće imati problema sa samoidentifikacijom 😀

  7. Raro, kad pominješ Čolakovića, pada mi na pamet moj prvi susret sa njegovom Legendom o Ali-paši.
    Zamisli moje radosti kad sam odškrinula vrata bosanske kulturne baštine i jezika, kojom obiluje taj roman, a koji je za mene do tada (u književnosti) bio skoro pa potpuna novost.
    Slično je bilo i sa Mulabdićevim “Zelenim busenjem”, Kulenovićevom “Ponornicom”, ma ima ih još, samo ne mogu odmah da se sjetim svih.

    A ova naša “jaka”, je l ima negdje pribilježena u rječncima standardnog bos. jezika?

    1. Da, to je ta generacija pisaca…

      Ima, npr. u Jahićevom Školskom rječniku turcizama (koji je dio trilogije o bosanskom jeziku), tu sam je našla pribilježenu, tako da se i ta riječ, poput ostalih “barbarizama”, odbarbarizovala upotrebom u našem jeziku :))

      1. Joooj mene, nije “Školskom rječniku turcizama” hahahha, već je u Školskom rješniku bosanskog jezika (tako se rječnik zove), nego kako pričam s nekim i kontam kako vjerovatno ima i u Isakovićevom rječniku bosanskog jezika, a i Škaljićevom rječniku (e, a Škaljićev je rječnik turcizama! 😀 prenijelo me da napišem da je Jahićev rječnik turcizama, a nije, ta je riječ u njegovom bosanskom Rječniku):

        Joj, radi uporedo tri stvari pa… prenosi!

          1. Izgleda da su ih, ipak, iznervirala moja tri mejla i ovo moje naknadno ispravljanje grešaka jer ja skočim pa kažem: “Pop!”

            10 minuta poslije…

            Lop*
            Kop*
            Hoj*
            Hop, hop, HOOOOP sam htjela da napišem!

            E, tako je bilo i sa prijavom za posao.

    1. Ta – daaaaaa! Odgovorili, sutra razgovor. Jeste da je dodatni poslić, ali mi se baš, baš, baš radi. To je željaaaa! Ako se ostvari, mada je hrvatska izdavačka kuća (a ja s hidžabom :D), nada zadnja umire jer šta to ima veze sa knjigama :))

      1. Superrrr! Drago mi je mnogo zbog tebe.
        Sretno na razgovoru. Ne vidim zašto bi hidžab bio prepreka.

        Pade mi na pamet da te pitam nešto, nevezano za ovo, nevezano i za jezik, nego eto, prosto mi pade na pamet.
        Dakle, ne znam da li si imala priliku gledati na Kantonalnoj TV, ono pred akšam, Ramazanski program. I sad, u okviru njega nerijetko puštaju snimke pokojne Nade Đurevske u kojima ona čita odlomke iz književnosti, možda i neke hadise, nisam baš pažljivo slušala (uglavnom, u skladu je sa vjerskim programom).
        Helem, na stranu što ja izuzetno respektujem i volim Đurevsku, na stranu što je meni i lijepo nju gledati u okviru Ramazanskog programa, i na stranu što nikad nisam bila nacionalista, ali eto, kad bih ja uređivala Vjerski program razmislila bih o glumcima koje bih angažovala da bi bilo sve autentično. Ne kažem da ne bih uradila isto, ali bih razmislila.

        1. Jako sam oprezna kada je u pitanju izricanje sudova o bilo čijoj autentičnosti (do te mjere da je uopće i ne izričem), tim više što je poimam kao svjetonazor, afinitet i sklonost, a pokojnu Đurevsku nisam poznavala pa i ne znam kakav je njen emocionalni i psihološki (da ne kažem duševni) odnos bio prema sadržaju kojeg je čitala, da li joj je to bio samo profesionalni izazov ili njena unutarnja prijemčivost toj ulozi. Spoljni faktori mi i nisu neki indikatori autentičnosti, jer, eto, moje ime ima nacionalnu odrednicu koju većina karakteriše neautentičnom bošnjačkom, da ne kažem nemuslimanskom, i to i jeste sa formalnog aspekta tako, ali ga ne smatram presudnim u kvalififikovanju te autentičnosti, to je samo jedan segment, možda bi mi bio odlučujući faktor, sa aspekta potencionalno nekog koji angažuje da sam se hipotetički našla u toj poziciji, skup segmentata koje smatram bitnim za tu ulogu. A ni o svojoj se autentičnosti čak ni pred sobom ne izjašnjavam, jer ni ono što ja mislim o sebi ne mora nužno biti istina o meni, već samo m o j a i s t i n a o sebi.

          Isti je tu negdje i moj odnos prema knjigama jer nešto nisam naklona odrednici “nacionalne” književnosti, iako jeste indikator specifičkog mentaliteta (njegovovog sistema vrijednosti, specifičnog humora, vjerovanja, kulture, sociološke izdiferenciranosti…), ali kada bih i dijelila književnost, svjetsku književnost, kriterij bi mi bila njena žanrovska raslojenost na trivijalne i umjetnički vrijedne žanrove (koji imaju neku estetsku, etičku, edukativnu vrijednost). Što se mene tiče, ja imam taj amaterski “problem” sa “profesionalnošću” da ne znam bih li mogla raditi posao koji mi svjetonazorno ne odgovara, jer teško da bih mogla raditi ono što nije u skladu sa mnom, ali ne bih razmišljala ukoliko neko drugi ne bi imao taj isti problem sam sa sobom, a Nada ga očito nije imala jer je tu ulogu prihvatila. I mislim da se tu ne radi o dvostrukom standardu, već o uzimanju u obzir autentičnost onoga koji ima drukčiji svjetonazor od mog sve dok se te “drugačijosti” međusobno ne ugrožavaju, a ne vidim da je Nada “ugrozila” ičiju autentičnost niti da je njena autentičnost ičim ugrožena.

          E to je bila asocijativna veza između Nade i mene u ovom nepovezanom kontekstu: ne bi mi bilo bitno da li stojim za hrvatskim, srpskim, bosanskim ili crnogorskim štandom (ali uzimam u obzir da vlasniku štanda to bude bitno i poštujem) sve dokle taj štand ima knjige koje žanrovski odgovaraju mojim kriterijima; ruku na srce, ova izdavačka kuća nije ono za čim sam sam “luda” jer preferiram naučnu literaturu, bez obzira na to bila ona sakralna ili profana, ali, ako izuzmem komercijalizovnu beletristiku, naučno-popularna izdanja, ostane solidan korpus enciklopedija koje ulaze u okvire mojih interesovanja i u ovoj izdavačkoj kući u kojoj sam aplicirala. Da sadržajno ne ostane ništa što ne bih čitala, ne bih aplicirala sve i da je najbosanskija kuća na vascijelom svijetu.

          Ima jedna, pa ne znam koliko se može nazvati i anegdotom, ali priča vezana za mog najdražeg glumca, Izudina Bajrovića (pala mi je na pamet jer ne gledam TV unazad 15 godina – izbacila ga iz sobe u maminu sobu da se gosti zabavljaju – ali zato slušam npr. radio) kada su ga angaživali da čita prevod Kur'ana na BIR-u. On je u to doba, kao i svaki boem, volio malo da “cvrcne” koju čašicu, onako benigno za zagrijavanje prije čitanja, pa da bi ostao dosljedan svojoj autentičnosti, ni prilikom čitanja Kur'ana nije želio da bude licemjer i mijenja rutinu. Ovi što su ga angažovali nisu bili najsretniji zbog toga, ali šta je – tu je, ne možeš se čovjeku petljati u autentičnost i oni rekli ok, ti svoje, mi svoje. I, priča on, taman kada je završio da čitanjem prevoda Kur'ana, onako malo pod gasom, hop – i izbriše se cjelokupan sadržaj. Ništa, ponovo. Zaboravila sam koji se hepek drugi put desio i je li se opet nešto desilo, ali sjećam se da, kad sam čitala ovu njegovu, pa hajmo reći, ispovijest, nikada nisam pročitala ništa emotivnije i dirljivije, i ja to ne znam adekvatno da prepričam, ali priča da, kada je došao do ajeta o piću (ili tako nešto, malo sam i zaboravila jer sam ovo davno pročitala), da mu je nešto “zapelo u grlu”, steglo ga u prsima i da dalje nije mogao nastaviti sa čitanjem… I poslije toga više nije čitao u tom halu, a ne znam da li je ikad više poslije toga i okusio alkohola… Tako da – meni je autentičnost ono što odražava ono nepatvoreno u čovjeku, i dobro i loše, a šta nije adaptirano u skladu sa tuđim očekivanjima.

          1. Ti se baš raspisala. Neka.
            Iako nisam svjesno htjela uspostaviti neku vezu pitajući te za mišljenje o ulozi pokojne Đurevske i tvog angažmana vezanog za “predstavljanje” knjiga, iz recimo, drugog kuturnog miljea, pokazalo se ipak da neka veza postoji.
            Meni je zadivljujuće kako naš mozak neovisno od naših želja, stvara asocijacije i na osnovu njih dovodi u vezu pojmove.

            Hvala ti što si odvojila ovoliko vremena za pisanje koje mi te je donekle približilo.
            Interesantna je anegdota sa Bajrovićem i dobar primjer vezan za autentičnost.
            A ja autentičnost doživljavam kako snagu koja proizlazi iz unutarnjeg integriteta i hrabrosti da se bude istinski, bez obzira na to kakve su vanjske okolnosti ili očekivanja društva.

            I sad kad pročitam šta sam rekla o autentičnosti, ispada da smo rekle isto.
            Nego, je l bio razgovor za posao? Hoće li biti slatke 😊

          2. Moj mozak uspostavlja daleke semantičke asocijativne veze inače, a da sam mogla skratiti, jesam.

            A možda i zato što sam ja pitanje autentičnosti već nekad ranije isprocesuirala u glavi, a ti ga tek sada naglas defininisala, tako da ću ovaj odgovor shvatiti kao tvoje razmišljanje o tom pitanju

            Nadam se da ću dobiti novi termin za intervju jer nismo jučer precizirali vrijeme razgovora, intervju je onlajn, a tek sada vidjela da su poslali link za jutros, a ja tek sada upalila laptop.

  8. Smatraj slobodno da je ovo što sam iznijela vezano za autentičnost moje viđenje ovog pitanja, s tim što bih još jednom podvukla da po mom mišljenju autentičnost zahtijeva hrabrost.
    Zašto ovo podvlačim?
    Upravo zbog pitanja, tj. primjera koji me ponukao da razmišljam o autentičnosti.
    Radi se o tome, da sam isto pitanje pomenula jednom mom prijatelju u reali, da bi mi on rekao da je hrabro pitati tako što, pa možda čak i nije uopšte dobro pitati takvo što.
    Ali, šta da radim kad sam autentična, kad imam potrebu da pitanja koja mi se nametnu sagledam iz što više uglova, kao i da o njima čujem druga mišljenja.

    Daće dragi Bog da se u jednom trenutku uskladi tvoje vrijeme i prostor sa vremenom te Izdavačke kuće gdje si aplicirala, samo se nadajmo da dotle neće isteći vrijeme za potpisivanje ugovora 😊
    Šala mala. Moram malo, znaš mene.

Komentariši