Mom ocu

Moj rahmetli djed imao je običaj reći da nam je smrt bliža nego li kragna od košulje za vratom. I zaista, ma kako bili svjesni toga nikada nismo dovoljno spremni za trenutak kada se duše naših voljenih vraćaju svom Gospodaru.
Sutra će biti pune dvije godine od trenutka kad sam dobila vijest koje sam se oduvijek potajno pribojavala. Moj otac je preselio.
Svako ko je osjetio bol zbog gubitka bliske osobe, zna koliko je strašan taj trenutak. I koliko ne možemo vjerovati da se baš nama to dogodilo. A jeste.
I nije kliše ako kažem da vrijeme nema šansu nad tom boli. Ona je uvijek tu, doduše, ublažena, ali pritajeno se izmigolji kad joj se najmanje nadamo.

***
Znam da će mi, babuka, biti teško sad za Bajram. Drugi po redu kako me nećeš dočekati na kućnom pragu. Uzeti kofere iz mojih ruku, pa kad iz njih budem izvadila brižljivo biran bajramluk za tebe reći: – Nisi se trebala trošiti, sine.
A trebala sam, i mnogo više od toga.
Mama mi je javila da je i naša bašta obeharala. I ona kruška u bašti što si je okalemio ti. Vjerovatno će s jeseni tvoj unuk, a moj sin, brati sa nje slasne plodove. On je sad veliki momak i smijem se kladiti da bi ti bio ponosan na njega.

A ti i ja, moj babuka, srest ćemo se na boljem svijetu, a dotle uživaj u dženetskim baštama.
Neka je vječni rahmet tvojoj dobroj duši.

Riada

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

12 komentara

    1. E pa, Raro, vjerovala ili ne i moj dedo rahmetli je takođe govorio “jaka” samo ja nisam bila sigurna da će oni koji ovo budu čitali, znati šta zapravo znači “jaka”, pa ja napisala “kragna”, za svaki slučaj da se zna šta je jer i nije baš uobičajena riječ, a pojma nemam ima li je uopšte u Rječniku ili je samo dio narodnog govora.

      Eto, nisam računala da moja Rara to zna.

      1. Ajjjjjj <3 <3 <3 ja sam tako sretna što je još neko upotrebljavao tu riječ jer nisam čula nikog drugog da to kaže osim njega, pa smo u neka doba porodično kontali da je izmislio riječ i onda sam je ja tražila da provjerim postoji li i – postoji! Turcizam je. Bilo je, "dobro je, nismo pogrešno čuli niti je on izmislio haha" Ajjjjjjj, skroz sam se rastopila kad sam ovo ponovo pročitala Eno i Vrtloga!

        Da svi koji su otišli / preselili / izblijedili / umrli / vjenčali se sa vješnošću… budu opomena nama da ćemo i mi jednom pa da pazimo šta i kako radimo, jer svi smo Božiji i Njemu se vraćamo.

  1. Ja sam poznavao mnogo ljudi koji su umrli. Jednom sam nabrajao i mislim da sam poznavao preko 200 ljudi koji su umrli, neki prirodnom smrcu, a neki i ne. Bliskih ljudi mi je takodje dosta pomrlo. Zapamtio sam smrti roditelja, jednog dede i jedne nane. 2 tetke, 1 amidju, 2 dajdzi, bliskih komsija jedno 30-tak, mladjih osoba vjerovatno 20-tak, itd itd. Cini mi se da sam nekako se mentalno izgradio da pokusavam sto je moguce vise prihvatiti smrt. Naravno da nas pogode, ali nista se ne mijenja nasekirala nas smrt ili ne, pa treba sto je moguce vise ne dati sebi prilikom smrti

    1. Smrt je sastavni dio života, iako to zvuči kontradiktorno.
      Imam i ja povelik “spisak” onih koje sam poznavala a koji su preselili, ali to uvijek teško prihvatim, pogotovo od ljudi koji su mi bili bliski. Al opet, kad, kako ono kažu, ide po redu, malo je lakše, ali teško je kad izgubimo nekog mlađeg. Ja sam uz oca izgubila i mlađeg brata, ali tako dragi Bog htio. Jah.

Komentariši