Iftar

Pozvala nas muževa sestra na iftar. Svakog Ramazana ona tako, bar jednom u mjesecu. Naše je po nepisanom običaju, pošto nam je usput, da ponesemo vrele somune. Obično svratimo na Bistrik, u jednu od pekara koje su pred akšam pune, pa preko Bistričke stanice i eto nas uz male strme uličice koje moj muž vješto presijeca automobilom, za tili čas pred velikom drvenom kapijom ograde koja zaklanja pogled na avliju sa ulice. Avlija popločana kaldrmom, uz njene rubove poredane saksije sa raznovrsnim vanjskim cvijećem, među kojima dominiraju muškatle, a u samom uglu ogoromna saksija sa listovima hadžibega.

U središtu avlije stara bosanska dvospratnica. Iako stara više od sto godina potpuno je renovirana pri čemu su zadržani elementi bosanskog stila koji se naročito ogleda u četverouglim drvenim prozorima kroz čija stakla se naziru bijele draperije.

Već sa vrata dočekuje nas miris begove čorbe koji se širio kućom. Odmah smo znali da nas očekuje prava gozba. I zaista, sestra naspremala svega, haman da ne znaš šta bi prije uzeo sa stola. Od tope, hadžijskog ćevapa, japraka do zvrkova sočnog bureka i zeljanice. Nemoguće je pojesti sve, a opet žao nam propustiti bosanske specijalitete, pa ćemo uzeti od svega pomalo.

– Znate li vi da su se nekad u Sarajevu iftari počinjali spremat’ još od jutra? – govori muževa sestra dok u tanjire sipa begovu čorbu. Mi nemamo kad puno govoriti od jela, pa više išaretom, dok se čuje zveckanje kašika o tanjire, kazujemo da ne znamo.

– E, tako je bilo zato što je sve bilo po tabijatu, a ne k'o danas, sve nešto navrat-nanos, – već nam stavlja u tanjire male sarmice u japraku. Uzimamo iz zdjelice na sredini stola po kašiku pavlake koja provjereno daje bolji ukus japraku pa je stavljamo u tanjire.

-Svaka ova sarmica – nastavlja, – morala je biti identične veličine. Mog'o si slobodno da ih mjeriš lenjirom, toliko su bile precizno umotane.

– Jest, jest, i morale bi tačno da stanu tri u kašiku, – dodaje njen muž kroz šalu. Smijemo se. Na red je došao hadžijski ćevap.

– A kad bi se sjeklo meso za hadžijski ćevap i svaka kockica mesa morala je biti ista – nastavlja muževa sestra, – ne d'o Bog da u tanjiru nađeš jednu od druge drugačiju, odmah sto jezika od svekrve. Potom nam primiče veliki oval sa sočnim zvrkovima bureka i zeljanice.

– E ovo je pravi burek, a ne kad ga zamotaju u listove Dnevnog avaza, – govori njen muž. Tako on zove gotove jufke za pitu koje sve više zamjenjuju domaće, one što se razvijaju.

Opet se smijemo, uživajući u ukusnim zvrkovima.

Poslije iftara, sjedimo uz kahvu i sladimo se hurmašicama i kadaifom, a oko nogu nam se vrzma prelijepa sijamska mačka. Kroz prozor pukao pogled na svjetla Šehera što su se prosula k'o dragulji na tamnoj tkanini noći.

Prođe još jedan dan Ramazana.

Riada

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

12 komentara

  1. Dobro opisano..već mi kroz glavu prolaze slike. Treba imati jaku volju i biti pravi majstor da uspiješ spremiti sva ta jela dok postiš, da ni jedno ne probaš, a da svejedno dobro ispadnu. A također ništa ljepše od zajedničkog jela, iftara, nakon cjelodnevnog posta.

  2. Već par godina se borim da uspostavim neki standard u pogledu zajedničkih iftara, na kojima se zbog silnog pretjerivanja u pripremanju hrane, već odavno izgubio svaki smisao posta i onog što Ramazan jeste.

    Između ostalog, umjesto da se tokom Ramazana solidarišemo sa siromašnim ljudima, osjetimo šta znači biti gladan i ne moći priuštiti jedan obrok dnevno ili sjetimo Poslanika, s.a.w.s i ashaba, koji su oko stomaka vezali kamen kako bi zavarali glad, na kraju mjeseca čuješ priče tipa “e da nije bilo naših hanuma i njihovih vrijednih ruku, Ramazan ne bi bio onakav kakvim smo ga zamišljali!”

    Ušao čovjek u Ramazan sa 80kg a izašao sa 90kg – “duhovni smisao” Ramazana je definitovno postignut! Prdljavinu po teraviju (bez pretjerivanja!) neću ni spominjati, uz izgovor sljedećeg dana da mu je prethodne noći na teraviji “pozlilo” 😀

    U trenutku dok se polovina tako pripremljenog iftara redovno baca, U Africi ljudi umiru od gladi, zato sam postavio kao standard da se iftar sastoji od jedne porcije predjela, jedne porcije glavnog jela i desert.

    https://vimeo.com/924216585

    1. Kada se pristupi kritici (komentarisanju) nekog teksta koji ima i najmanje pretenzije ka bilo kakvoj formi književnog, potrebno je poznavati razliku izmedju stvarnosti i fikcije. To što je tekst pisan u prvom licu, ni u kojem slučaju, dakle, ne govori, da se on uistinu desio.
      Kada je riječ o umjetnosti, uključujući književnost, korištenje fikcionalnih elemenata je sasvim legitimno i često je sastavni dio kreativnog procesa.
      Dakle, riječ je o priči koja je za cilj imala prikazati jedan tradicionalni bosanski iftar na čijem meniju su bila sključivo tradicionalna bosanska jela na osnovu čega je lako zaključiti da je cilj ovog teksta bilo očuvanje i njegovanje bosanske kulture i tradicije.
      Kroz fiktivne priče ili opise, moguće je oživjeti i prenijeti važnost i ljepotu tradicionalnih običaja, kao što su iftari, posebno ako su jela na meniju autentična i ukazuju na bogatstvo kulinarske baštine.
      Stoga, kritika teksta koji ima za cilj njegovanje tradicije i kulture treba biti usmjerena na to koliko je vjerno i uspješno prenesen duh i vrijednosti te tradicije kroz književni tekst.

      ps Ako te zaista zanima moj iftar, mogu ti to prikačiti na neko manje vidljivo mjesto na blogovima, ako ima takvo.

  3. mislim da si me pogrešno shvatila – moja namjera nije bila kritikovanje tvoga teksta, nego sam nakon čitanja istog, samo podijelio lična iskustva, usputno se osvrnuvši na neke fenomene koji su postali trend u društvu 😀

Komentariši