Druga šansa

Jednog mog druga iz djetinjstva u proteklom ratu još kao golobradog dječaka regrutovaše, dadoše mu pušku u ruke i poslaše ga na liniju. A ko će kao dragi Bog pa mu dade da ga kroz sve to vrijeme zaobiđe dušmanski metak. No, valjda po onom nepisanom pravilu da insan ne može biti rahat, a ako i jeste treba da stavi kamenčić u cipelu da ga žulja, moj drug godinu dana nakon što presta rat, osjeti prve simptome PTSP-a i završi na psihijatriji.
Prolazio je moj drug mjesecima kroz ovozemaljski džehenem halucinacija i povampirenih strahova i scena iz rata, ali poslije svega opet, ko će kao Bog pa mu dade snage da se izbavi i vrati koliko-toliko normalnom životu. Godinu dana poslije upozna djevojku koja bješe jedna od rijetkih koja ga nije gledala sa podozrenjem zbog njegove “mahane”, a u maloj čaršiji, gdje svako onog drugog zna bolje negoli on sam sebe, biti na psihijatriji, grana je na putu preko koje se ne prelazi i “mahana” koja se ne prašta.
Zabavljali su se njih dvoje mjesecima, ljubavlju svojom ona mu rane na duši vidala, a poslije nekog vremena se i uzeše. U tom moj drug dobi i posao inkasanta u lokalnom komunalnom preduzeću. Uskoro im Bog dade i prekrasnu djevočicu i njihov život time dobi novi smisao.

Djevojčica mog druga danas je haman čitava djevojka, lijepa kao Sunce i plemenite duše svoje. Njih dvoje uživaju u njoj kao u najljepšem poklonu od Boga i čuvaju je kao malo vode na dlanu.
U međuvremenu, moj drug je otkrio u sebi talenat za pisanje koje mu je ljekovito i donosi mu smiraj u trenucima kad ga povremeno posjete duhovi prošlosti. “Pogurali” ga sa parama iz boračke organizacije pa je do sad objavio već četiri romana. Da nije tako, sa skromnom platom inkasanta ne bi mogao objaviti ni redak.
Kako ga imam na Facebooku, pročitam neki odlomak iz njegovih sjajnih romana koji postavi na svoj profil, pa mu napišem kako sam ponosna na njega. Kaže on meni: – Čim dođeš kod nas, imaš od svoga druga primjerak zadnjeg romana.
Odem ja za Bajram u svoj rodni grad, a kako se u maloj čaršiji brzo šire vijesti i svako svakoga zna, neko me vidje i dođe vijest do njega da sam došla.
Otvoren prozor, jutro sunčano, prolama se zrak od cvrkuta ptica načičkanih po probeharaloj višnji tik ispod prozora. Pijem jutarnju kahvu sa mamom, kad li začujem glas svog druga.
Provirim kroz prozor. Stoji moj drug sa knjigom u ruci.
Gledam ga, pa se čudim kako mu nije bilo mrsko tako rano donijeti knjigu, pogotovo što sad živi na drugom kraju grada, pa mu kažem:

-Ama, nisi se trebao mučiti, neće knjiga nigdje pobjeći.
-Obećanje je dug, a ja ne volim kad sam dužan, – kaže i kroz prozor mi pruža obećanu knjigu.
Zovem ga da uđe u kuću da popijemo bajramsku kahvu, kaže nema vremena, auto mu u servisu pa mora da ide po njega.
Listam knjigu i razmišljam kako je lijepo što još uvijek ima ljudi koji drže do svoje riječi i kako još uvijek ima nade za ovaj svijet. Isti onaj svijet koji mom drugu nije mogao oprostiti “mahanu” zbog boravka na psihijatriji, sve dok se uz pomoć dragog Boga koji mu je dao snagu i na njegov put poslao ono nekoliko dobrih ljudi koji se na prste obje ruke mogu izbrojati, nije izborio za svoje mjesto pod Suncem.

Riada

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

11 komentara

Komentariši