Ožiljak

Sjećam se da smo jednom, kao djeca, moj stariji brat i ja na tavanu naše kuće na kojem su se čuvale stare i nepotrebne stvari (koje navodno ne treba bacati, jer mogu nekad zatrebati) pronašli dječija kolica koja su već dugo bila neupotrebljiva, ali nekim čudom sačuvana. Vjerovatno je to bilo zbog emotivne vrijednosti jer mama nas je oboje vozila u njima kad smo bili sasvim mali.

Kolica smo potom, sa velikog tavana koji je imao zaseban ulaz, snijeli u pomoćnu prostoriju u avliji u kojoj je otac čuvao neophodni alat za domaćinstvo, gdje smo pronašli ručnu pilu, čekić i eksere. Sa starih kolica smo zajedničkim snagama skinuli dva para točkova koja su bila medjusobno povezana jakom metalnom šipkom, što i nije bilo mnogo teško jer su bila labavo vezana za kolica.

Dok sam ja čuvala stražu, brat je ponovo šmugnuo na tavan i odozgo u tri-četiri navrata donio nekoliko jelovih dasaka čijeg porijekla na tavanu ne mogu da se sjetim.

Ideja je bila da napravimo neku čudnovatu vrstu kolica, sa točkovima skinutim sa naših starih dječijih.

Ali, neke stvari su krenule po zlu. Dok sam čvrsto čuvala dasku koju je moj stariji brat pilao da bi dobila odgovarajuću dužinu, u jednom trenutku, metalni zupci pile su se našli na mom kažiprstu i napravili prilično duboku posjekotinu. Uplašena, što krvlju, što pretpostvakom da će mama kad sve to vidi osuti paljubu na nas, a i ugroziti naš projekat do kojeg nam je iz nekog razloga bilo veoma stalo, odlučim da stisnem zube i “stvar” uzmem u svoje ruke.

Već od ranije sam znala da u našoj bašti raste zelena biljka sa širokim i glatkim listovima koju je moja mama jednom koristila za salatu, a usput pominjala da ona ima mnoga ljekovita svojstva i da se nekad koristila i za zarastanje rana. Sjetila sam se čak i da se zove bokvica. Iako sam znala da je na jednoj polici u kupatilu bilo zavoja, bilo je previše rizično ulaziti u kuću, pa prvo trknem do tavana gdje u jednoj vreći sa našom opranom i složenom starom odjećom, koju smo bili prerasli,(nikad se ne zna kome može zatrebati), nadjem majicu koja je bila načinjena od prilično mekanog platna, jednim njenim komadom zamotam prst koji je krvario i otrčim u baštu po svoj čudotvorni lijek.

Potom je moj brat “sredio” ranu, stavivši mi nekoliko izgnječenih listića bokvice na prst, sve to obmotavši “zavojem” od preostale majice. Krvarenje je zaista brzo prestalo, mada me je rana boljela, ali ja sam se junački nosila, pa smo smo nastavili sa našim tajnim projektom koji ni po koju cijenu nije smio trpiti.

Doduše, do kraja izrade ovog našeg malog čuda, ja sam samo dodavala eksere, jer brat nije htio ni da čuje da se ponovo izlažem nekom novom riziku od povrede.

Na moju veliku sreću bokvica (koju sam uz bratovu pomoć “mijenjala” svježom ujutro i uveče, a koje je bilo mnogo u bašti) se odlično pokazala tako da je već nakon dva-tri dana rana izgledala sasvim dobro, a kako je bila na lijevoj ruci, a ja dešnjak, čak sam uspjela da je vješto krijem od mame sve do trenutka kada po mojoj nekoj dječijoj procjeni nije više bilo potrebe za čudotvornim lijekom, nego samo za tankim slojem zavoja, a što sam pravdala malom ogrebotinom. Kada sam končano skinula zavoj, od svega je ostao samo jedan mali ožiljak.

Danas, nakon toliko godina, kad mi pogled zastane na malom ožiljku na kažiprstu lijeve ruke, pred očima mi iskrsnu ta naša čudnovata kolica koja su zapravo bila neka vrsta drvene ploče sastavljene od spojenih komada daske uz pomoć poprečnih letvica na koju je moj brat nekim čudom uspio pričvrstiti dva para točkova.

Iako nismo bili baš sigurni šta njima prevoziti, sjećam se da smo beskrajno uživali dok smo ih pravili, vidjevši u njima vrhunac naše zajedničke inovacije.

Istovremeno, kada mi pogled zastane na ožiljku na kažiprstu lijeve ruke, odnekud izroni i bol u duši zbog jedne stare, nikad potpuno zarasle rane, jer moj stariji brat me već dugo, dugo gleda negdje odozgo.

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

2 komentara

Komentariši