Sinoć sam se zatekla u jednoj od onih misli koje se ušunjaju kad sve utihne. Razmišljala sam o ljudima koji su dragocjeni u našem životu. O onima koje ne možeš kupiti nikakvim novcem. Pa sam se pitala – čime ih uopšte uporediti? I onda mi kroz glavu prođe nešto što sam nedavno pročitala. Postoji jedan…
Nakon što sam mami rekla da se slonovo uho čiji sam fidim donijela od nje prošlog puta, divno primilo u saksiji i u meni (konačno) probudilo pravu ženu koja voli cvijeće, pa se na nesreću, iznenada osušilo, mama je rekla da ništa ne brinem. -.Ovaj put, dobit ćeš potpuno odgojeno cvijeće, – rekla je, na…
Navikli smo na riječi kao na stvari koje su tu, poznate, svakodnevne. Kažemo nešto, znamo šta znači; kraj priče. A u stvari, nije kraj. Postoje riječi u našem jeziku, a koje su po porijeklu latinske ili grčke, koje su se sasvim “presvukle”, odnosno imale su sasvim drugo značenje od onog koje imaju danas. Tako npr….
U meni je oduvijek bila ta neka čudnovata crta zbog koje sam uživala da s vremena na vrijeme zaprepastim ljude, učinivši nešto što i nije bilo baš spojivo sa mnom, nešto što i nije bilo baš u skladu sa očekivanim od mene. Tako, na primjer, kad sam nekad davno radila na jednom radiju – a…
Ti si ta lozinka kojom se ulogujem u osamn’estu u vremeplovu što se pali kad skuham prvu jutarnju, a ti se kobajagi ljutiš i bockaš me riječima tvrdeći da si siguran da nisi naručio buđenje. Al’ ja već znam taj ton, to ti samo sistem startuje na poznatu aromu malo kafe, malo mog smijeha. U…
Dok smo živjeli u Starom Gradu, u onim austrougarskim zgradama s visokim plafonima i teškim drvenim vratima, prozori naše dnevne sobe gledali su tačno na prozore spavaće sobe stana u zgradi preko puta. Bilo je to desetak metara vazdušne linije, a iako su na prozorima bile zavjese, one su bile toliko prozirne da bi se…
Svi mi, manje-više, trudimo se dok govorimo da se izražavamo tečno, jasno, bez zastajkivanja, poštapalica i uzrečica. Tako su nas učili još u školi govoreći nam da je upotreba poštapalica i uzrečica u govoru izraz ograničenih jezičkih sposobnosti, te da nisu odlika dobrog stila, niti im je mjesto u pravilnom jezičkom iskazu. I sve rečeno…
Nekom su najbolji kod Želje, nekom kod Ferhatovića, a meni su najbolji na mojoj terasi, kad darling raspali roštilj, a aprilsko Sunce upeče, pa nakon mjeseci i mjeseci u kojima su Sunce grickali skakavci, ne znaš kojem bi užitku prije da se prepustiš.Doduše, pokvari mi ćeif, kad mi uzme tanjir ispred nosa, da spusti još…
Moja komšinica B. se nije mnogo školala, ali mi je jučer na terasi rekla da je život zagonetka. Sigurna sam da to nije nigdje pročitala, nego je to osjetila, onako duboko, iz svojih nedaća i radosti. Nije joj trebalo školovanje da shvati ono što mnogi s diplomama još uvijek traže – da život ne dolazi…