Odbrambeni rat u Logavinoj


Dok smo živjeli u Starom Gradu, prva ulica do naše bila je Logavina, a u njoj je bila osnovna škola u koju je išao moj sin, tačnije ja sam ga u školu vodila sve negdje do petog razreda. Tako sam i čula za priču o čika Joci, maltene slijepom čovjeku, koji je u Logavinoj u ratu imao malu radionicu u kojoj je djeci pravio igračke od drveta i na taj način navlačio osmijeh na njihova lica u tim teškim danima. 
Čika Joca je bio legenda, čovjek velikog srca, pričala mi je nana od djevojčice koja je sa mojim sinom bila u razredu, a sa kojom bih nekad iščekuj školsko zvono kad bi nas obje dođi po naše školarce.
Jovan, tj. čika Joca kako su ga svi zvali, tokom rata je bio nanin prvi komšija u Logavinoj gdje je došao 1992. godine nakon što mu je spaljena kuća od agresorske granate u Velešićima gdje je do tada živio.
Na lijevo oko već jako dugo apsolutno ništa nije vidio, a na desno sasvim malo, ali to ga nije spriječilo u njegovom naumu. Došavši na Logavinu, dok su se gradom razlijegale eksplozije, počeo je djeci iz komšiluka praviti igračke od drveta. 
 U toj svojoj radionici u Logavinoj, čika Joca je za vrijeme opsade Sarajeva “proizveo” oko pedeset krevetića za Barbike, isto toliko i minijaturnih šamrlica, dvosjeda, kauča, kuća, figurica raznih životinja…
Pričala mi nana kako je čika Joca imao ogromno srce pa uz sav trud i ljubav za izradu unikatnih igračaka za djecu, često je znao primat i “reklamacije”. 
Tako mu je jednom došla curica koja je bila vidljivo ljuta jer na kućici za njenu lutku nije bilo balkona kao što je bilo kod kuća drugih djevojčica. Naravno da je čika Joca uvažio reklamaciju i “dogradio” balkon. Drugi put došla je druga djevojčica koja je htjela 
fotelju za svoju lutku. Donijela je i platno. I džaba što ju je ubjeđivao da je lutki ljepše na štokrli, ona je htjela baš fotelju. I dobila ju je. Dječacima je najviše pravio kućice za cuke, drvene pištolje, drvene noževe, drvene bombe. Jednom im je rekao da nema više oružja, nego samo mirnodopskih igračaka. Malo poslije toga eto njih nekoliko kod njega pa onako svi uglas povikaše: – Čika Joco, napali su nas dječaci iz druge ulice, a mi nemamo čime da se branimo.
-E, ako je odbrambeni rat, onda može, – reče im on i poče tesati.

Čika Joca je u svojoj radionici dočekao mir, a pet godina poslije preselio je na Nebo odakle, smijem se kladiti, s ljubavlju motri neke nove klince sanjajuć kako im pravi drvene igračke.

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

6 komentara

Komentariši