Sa kraja svijeta, slijep od čežnje,
vjetar siječe daljine do krošnji
da u ludi ih zagrljaj svije,
grane se poviju, zadrhte od želje,
al’ za njim nikad
ni jedna krenula nije.
Izdisajem zadnjim, leptir u prah pretvara krila,
gubi svoj dah dok leti ka cvijetu,
koji nijemo prima tu žrtvu
a za njim se nikada pomjerio nije.
Spušta se kiša u hitrom padu,
ispucalu Zemlju životom poji,
dok kapi padaju u njedra njena
Zemlja je pohotno pije i ostaje nijema
za kapi koje umiru u njoj.
Krvareć’ kroz kamen rijeka vječito dubi
svoj nemirni put ka moru,
tražeći smiraj i dom.
A more je halapljivo guta i prima k'o usputnu priču.
Ono njoj nikada krenulo nije.
I srlja val glavom o stijenu,
daje svoj život za taj jedan tren,
obala stoji,
umije lice njime, a u taj nemirni val
nikada, nikad, zakoračila ni ona nije.
Kako divna pijesma, ispritiskala mi je potrebne dugmiće. Hvala Rikice 🙏
Hvala tebi, Kristal, na čitanju!
Raduje me da ti je prijala, i ja sam se lijepo osjećala dok sam je pisala. 🙂