Svi imamo onaj trenutak kada bismo najradije propali u zemlju. Bilo da je u pitanju nespretna riječ, nečiji iznenadni pogled ili jednostavno situacija u kojoj nas preplavi onaj dobro poznati osjećaj stida, naše tijelo ima svoj tajni jezik. Tačnije, naši obrazi imaju tu naviku da se odjednom zacrvene, izdaju nas i ogole svaku emociju pred očima svijeta.
Kao djetetu, to mi se često dešavalo. I užasno me ljutilo. Koliko god se u tim trenucima trudila ostati „mrtva hladna“ i sakriti ponos, ta živa, neukrotiva emocija probila bi na površinu i jasno se ocrtavala na mom licu.
Stariji su u narodu znali reći za ljude sklone tome da zapravo imaju obraz, u ovom slučaju, onaj pravi, rumeni, koji još uvijek zna za stid i poštovanje.
Nekad kasnije, kroz knjige, otkrila sam da iza te dječije muke stoji čista biologija. Kada se nađemo u neugodnoj situaciji, naš mozak to prepoznaje kao vrstu prijetnje ili društvenog stresa. Na licu se tada šire vene i kapilari i napune krvlju. Rezultat je onaj prepoznatljivi talas topline i jarke boje.
I mada u tom trenutku, dok gorimo pod tuđim pogledima, želimo samo da se zemlja otvori pod nama, psiholozi nas tješe jednom predivnom spoznajom. Crvenilo je, kažu oni, naš evolucijski „lijepak“. Ono je najiskreniji društveni signal koji ljudsko biće može poslati.
To nas samo naša ljudska priroda podsjeća da nismo roboti, da imamo živu dušu i da još uvijek duboko osjećamo svijet i ljude oko sebe.
