Mali trenuci

Volim one male, obične trenutke što mirišu na život više nego svi veliki događaji zajedno.

Kad ljetna kiša samo okrzne ugrijani beton terase, pa iz njega izađe onaj egzotični dah zemlje i vode, pomiješan sa mirisom mokrog lišća i bašte koja kao da odahne poslije vrućine.

Volim kad mi se sitne kapi zalijepe za kosu dok trista na sat skupljam već osušeni veš sa štrika, gunđajući sebi u njedra kako je baš tad morala pasti kiša, a ona, k'o za inat, prestane pet minuta kasnije.

Volim i onaj trenutak kad, sa punim naramkom toplog, mirisnog veša, utrčim u kuću, a tamo me dočeka miris tortilja. Posebno kad ih pravim po receptu mog sina, koji je, u povjerenju, pravi stručnjak za tortilje. A možda najviše volim što se pred njim namjerno pravim malo nespretna. Kao, ne znam ja to baš najbolje, pa ga pitam da mi opet kaže tačnu mjeru začina. I svaki put ozbiljno saslušam objašnjenje, iako znam recept napamet.

I volim još kad dignem slušalicu, a sa druge strane čujem glas svog čovjeka koji neumorno radi i kaže mi da će me blokirati ako ga još jednom prekinem u poslu. I dok on tamo glumi strogoću i ozbiljnog radnika, ja se s ove strane samo tiho nasmijem, jer u tom njegovom “blokiraću te” ima više bliskosti i ljubavi nego u svim patetičnim porukama ovog svijeta.