Više od riječi: Živi damari bosanskog jezika

U vrijeme bivše Jugoslavije, dok su se u administrativnim krugovima lomila koplja oko definisanja jezičkih varijanti tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika, na bosanski se govor prečesto gledalo nekako s visine. Tretiran je kao pusto polje ili puko mjesto preklapanja istočne i zapadne varijante. Zaboravljalo se, međutim, da su te stroge, nametnute podjele zapravo bile tek hladne papirnate konstrukcije, dok je živi govor u Bosni oduvijek pulsirao svojim posebnim damarima, neuhvatljivim i daleko prirodnijim ritmom i tonom.

Jedan od bosanskih intelektualaca koji je promišljao i pisao o ovome bio je Muhamed Huković, istaknuti bosanskohercegovački književni povjesničar i esejist koji je svoj vijek posvetio istraživanju i očuvanju naše kulturne baštine. Upravo je on lucidno primijetio kako bosanski čovjek i njegov duh nikada nisu patili od jezičke isključivosti. Nikome na ovim prostorima nije smetalo da, ako u trenutku zaboravi riječ val, sasvim prirodno i bez ikakvog napora posegne za njenim sinonimom talas. Ta ista, fascinantna sloboda u izboru riječi i danas se najljepše ogleda u nizu onih svakodnevnih primjera gdje mirisni hljeb i topli kruh žive u savršenom miru, gdje se sa istom toplinom i razumijevanjem otvaraju i kapija i ulaz gdje se jednostavno naslanjamo na vlastito bogatstvo pa spajamo važno i bitno.

Da je bosanski jezik uistinu jedno nepresušno, bujno i nevjerovatno raskošno vrelo, potvrđuju i riječi čuvene Isidore Sekulić. Jedna od najobrazovanijih i najumnijih ličnosti svog doba, nadaleko poznata po svojoj dubokoj erudiciji, davne je 1941. godine bosanski jezik i književnost opisala slikom koja i danas ostavlja bez daha, rekavši kako je to jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa, livada koja ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, i u tu istu zemlju uvijek iznova otresa svoje plodno sjeme. Ta njena vanvremenska metafora zapravo najbolje pogađa samu srž i onu čistu, organsku snagu bosanskog izraza, koji se ne boji svoje bujnosti, ne bježi od slobode, ostajući ponosno i duboko ukorijenjen u prostor iz kojeg je ponikao.

A možda se sva raskoš i živa toplina bosanskog jezika ponajljepše osjete upravo u onim običnim, svakodnevnim trenucima koje nijedan strogi jezički priručnik ne može do kraja objasniti. Recimo u jednom toplom majskom danu, kakav je bio danas, kada se sunce prospe po avlijama k’o da ga je neko iz bakrene džezve polahko razlio preko cijelog dunjaluka, kada vjetrić lahori niz sokake noseći miris jorgovana, pokošene trave i kahve što se ispija po ljetnim baštama. Kada čovjek sasvim prirodno posegne za riječima poput rahatluk, avlija, akšam ili sevdah, ne zato što su to “orijentalizmi” ili “turcizmi”, nego zato što nijedna druga riječ ne može tako tačno uhvatiti dušu tog prizora. I dok žene ovih dana pred Bajram premjeravaju fali li još šta iz granapa, muškarci obilaze kapije i avlije, a djeca već broje bajram-banke koje će “ćapiti” od rodbine, bosanski jezik pokazuje svoju možda najveću snagu. On nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego živi miris, ton i osjećaj jednog prostora i ljudi koji u njemu dišu.