S ranim jutrom Sunce napravi troskok i iskoči iza moje planine, pa se zakači za ćošak neba mog djetinjstva. Dugačkim, toplim prstima onda počne da iscrtava otkačene oblike po avliji.
Niske drvene stolice tako postanu visoke i vitke poput izduženih figura elegantnih balerina. Na staklima dva velika prozora verande preslika komšijinu kuću, dok se šolja iz koje pijem kafu izdužuje na stolu u džinovski pehar. Saksija sa bujnom čuvarkućom se rastegne ukraj avlije poput kakve čarobne kule iz mašte.
Stari mačor, još uvijek snen, žmirkajući se prošeta u pratnji svoje džinovske sjenke koja liči na dugačkog, crnog pantera.
Ja onda zažmirim na jedno oko, a onim drugim virim u vedro nebo pa na njemu ugledam veliko platno na kojem se zavrte slike djetinjstva, dok me grli miris jutra. A onda, na brzinu sklapam ove slike u misli, da mi prave društvo u autobusu.
Ista sam. Podsjeti me na naninu avliju i djetinjstvo ❤️❤️❤️❤️ Beskrajne dječije igre. Svijet koji je tako nov, još neraspakovan. Postavit ću ti jednu svoju pjesmu.
Ulicom
Ulicom Fuada Midžića
koja vodi prema Jezeru
uvijek kotrljam Sizifov kamen
sa slikom djevojčice
Ona viri kroz zamrznut prozor
u sarajevsku avliju ušuškanu u snijeg
i pažljivo posmatra ruže sa sniježnim kapama
Čini se da nikad nisu bile ljepše
Svijet je za nju još uvijek blistav u svojoj hladnoći
i proteže sa tačno do početka sokaka
koji se stmoglavo ruši u grad.
Draga Ena, počastvovana sam što si me počastila svojom pjesmom. I to ne bilo kakvom, nego mirisnom, sa prelijepim ružama sa sniježnim kapama koje usred ljeta skoro da mogu da vidim pred očima. ❤️❤️❤️❤️
Pisemo o istom ❤️❤️❤️
❤️❤️❤️