Pjesma o jednoj višnji

Jedna je višnja na kiši kisla,

sa svake joj bujne grane

vazdan klizile kapi niz uski struk,

do kasne večeri bila mokra k'o čep.

Sada u noći  u zelenoj nošnji teškoj od vode

mlado joj tijelo od studeni dršće.

Dok vjetar joj njiše otežale grane,

na njima plodovi rani, zeleni još

klate se tiho k'o naušnice.

Pod mokrom korom

duboko negdje

gdje kipte i kruže slasni sokovi

na tren prostruji sjećanje,

k'o bljesak i pozdrav toplog Sunca.

Zadrhti tada od te miline,

što je u novome jutru već sluti.