Stvarno nastojim da ne reagujem na pojedine političke izjave. Čovjek s vremenom razvije neku vrstu odbrambenog mehanizma, pokušavajući da sačuva sopstveni mir. Ali, postoje trenuci kada jednostavno ostanete zatečeni. Zatečeni lakoćom i nonšalantnošću kojom se o najtežim, najosjetljivijim stvarima govori pred kamerama i mikrofonima. Kao da javna riječ više nema nikakvu težinu, i kao da iza nje ne stoje stvarni ljudi, stvarne sudbine i žive rane ovog društva.
Međutim, ono što dodatno poražava i ostavlja gorak ukus u ustima nije samo ta prvobitna nesmotrenost ili nedostatak empatije. Poražava ono što dolazi poslije.
Umjesto dostojanstvenog suočavanja s kritikom ili preuzimanja odgovornosti, (ili izvinjenja, što da ne) sopstvene se izjave naknadno “prepakuju”, montiraju i agresivno pripisuju nekom drugom i pritom se još dijele uvrede.
Nemam riječi.
Mislim da je u prošlosti bilo drugačije i da je izgovorena riječ imala veću težinu kad se napiše u novinama ili kaže na TV-u. Sad je prosto drugačije i ljudi ne osjećaju odgovornost kao nekada.
Baš tako, msks. U ovim našim nenormalnim vremenima izgleda da je sve postalo normalno i da sve može proći.
Kod ovakvih tema uvijek mi naumpadne Mile i slike članaka crno na bijelo kada tvrdi kako se genocid desio, i onda 16 miliona puta to negira.
Dobar primjer, xninax.