Savršena pljačka

​Uživam u mirisu knjiga. Ponekad se dvoumim koji mi je draži: miris starih knjiga, sa požutjelim, čudesno mekanim listovima, pomalo opor, a opet slatkast, ili onaj novih, tek odštampanih, koje mirišu na svježu štamparsku boju i ljepilo.

Kao dijete, imala sam jednu strogo čuvanu tajnu: maštala sam da opljačkam knjižaru. Naravno da to nikome nisam pričala. Zamišljala sam tako kako se u polumraku knjižare, blago obasjane svjetlima uličnih svjetiljki, sa platnenim vrećama u rukama, probijam između polica i munjevito uzimam svaku knjigu koja mi dođe pod ruku. U toj tišini, dok sam punila vreće, opojni miris papira i svježe štamparske boje postajao je gotovo opipljiv, kao najdragocjeniji dio mog plijena.

Tek kada bih se poprečnim, mračnim ulicama vraćala kući, u sigurnost svoje sobe, pregledala bih plijen i unaprijed se radovala svim tim svjetovima skrivenim među koricama.

Noć je magična; u njoj sve ono nemoguće postane lako ostvarivo, pa bih ponekad namjerno odlazila ranije na spavanje samo da bih što prije zakoračila u svoju tajnu akciju.

Najviše bi me ljutilo kada bi me u samom jeku te savršeno zamišljene pljačke, baš dok punim vreće do vrha, neki iznenadni zvuk ili mamin glas iz kuhinje grubo vratio u stvarnost. U tom svijetu moje mašte nije moglo biti nastavaka, pa bih tada morala da ispočetka organizujem cijeli plan: od osluškivanja i nestrpljivog čekanja da u kući svi zaspu, od šunjanja niz mračnu ulicu, pa sve do punjenja platnenih vreća. Bilo je u tome neke tvrdoglave, dječije posvećenosti. Ritual je morao biti savršen.

Danas kad se sjetim tih svojih preciznih dječijih planova, tek sada uviđam da je ta moja savršeno planirana pljačka imala ozbiljnih, realnih nedostataka.

Prvi nedostatak bio je apsurdan, gotovo komičan za jednog „opasnog kriminalca“. U toj mojoj dječijoj verziji nije bilo potrebno obijati bravu vrata knjižare jer su ona bila otključana, jednostavno zato što je neko od radnika, u žurbi na kraju smjene, zaboravio okrenuti ključ u bravi pa bi se pod najblažim dodirom ruke, vrata otvorila bez ikakvog otpora. Moja velika, opasna pljačka u startu je bila lišena svake prepreke.

A drugi nedostatak je bila čista fizika: bilo je apsolutno nemoguće da jedno dijete ponese dvije ogromne vreće knjiga. Vjerovatno bih se srušila već na prvom koraku iz knjižare, zatrpana sopstvenim plijenom, čekajući da me ujutro, na početku nove smjene, u tom komičnom položaju pronađe upravo onaj isti, zaboravni radnik.