Dugonogi

Sinova djevojka studira historiju, a on, zaljubljenik u obje… pa su ovih dana posjetili neki historijski panel i predavanja skopčana za srednji vijek i egzorcizam. Meni je odmah bilo zanimljivo čuti o tom egzorcizmu na ovim našim prostorima; oduvijek mi je ta tema zvučala nekako tajanstveno i mistično. Očekujući neku „bum“ priču o mračnim silama, borbama za ljudsku dušu i scenama sličnim u hororima, zamolim ga da mi ukratko prepriča šta su čuli.

Ipak, uslijedilo je pravo razočarenje. Taj egzorcizam u srednjem vijeku kod nas uopće nije bio namijenjen demonima, već različitim bubama i kukcima koji su obitavali u našim poljima.

U to davno doba, kada bi najezda skakavaca ili gusjenica značila glad i propast za čitava sela, ljudi nisu imali današnja naučna objašnjenja ni pesticide, pa su ti razni insekti, bube i kukci smatrani direktnim uzročnicima i nosiocima svakog zla. Zato su se nad njivama i usjevima izvodili ti čudnovati obredi i zaklinjanja kako bi se oni što više udaljili od čovjeka. Sveštenici ili narodni egzorcisti bi izlazili na zemlju, prskali je i naređivali toj „đavoljoj vojsci“ da pod hitno napusti polja i preseli se tamo gdje ljudska noga ne gazi i gdje ni pijetli ne pjevaju.

Priznajem da mi je bilo nevjerovatno smiješno u šta su naši ljudi vjerovali, a još mi je smješnije bilo zamisliti samu scenu u kojoj svi ti predavači, ugledni profesori i historičari, puna dva sata, smrtno ozbiljnih lica, provedu u raspravi o bubama i kukcima u tom kontekstu.

Vrhunac tog akademskog teatra bio je dio o jednoj posebno opasnoj bubi sa latinskim imenom. Historičari su se, izgleda, svojski namučili i proveli sate tragajući za prevodom tog strašnog „demonskog“ naziva koji je utjerivao strah u kosti našim precima. Kada su ga konačno dešifrovali, ustanovilo se da je srednjovjekovni pisac jednostavno opisao ono što vidi: buba koja ima duge pipke i noge. Prevod je, naime, glasio sasvim obično – Dugonogi.