Kod nas se svakodnevni jezik sve češće ponaša kao da ima kompleks, pa se tako riječi zamjenjuju stranim, najčešće engleskim riječima, a da uopće nema potrebe za tim. Kao da rečenica bez engleske riječi izgleda gola, neozbiljna, nedovoljno „stručna“, nedovoljno „moderna“. Kao da se ne vjeruje vlastitom jeziku dok ne dobije tuđi naglasak.
I onda naiđem na internetu na tekst o onomatopejama u različitim jezicima, pa pomislim – sreća pa još i njih nismo počeli mijenjati stranim onomatopejskim izrazima, jer bi tad nastao potpuni jezički haos.
Pa onda zamišljam situaciju u kojoj umjesto našeg onomatopejskog izraza za smijeh “haha” pišemo kao Španci „jaja“ (pošto se slovo J u španskom izgovara kao naše H, pa je njihovo „jaja“ zapravo obično „haha“) ili možda portugalsko „rsrsrs“, što je skraćenica od riječi risada (smijeh).
A tek kakvu bi zabunu izazvale onomatopeje kojima oponašamo zvukove iz životinjskog svijeta, jer, budimo iskreni -koliko bi bilo uvjerljivo da djetetu pričamo priču o ogromnom, opasnom šarplanincu koji čuva avliju, a onda kažemo da se na svakog prolaznika oglasi onim nježnim: „woof-woof“?!
I onda, kroz jezik, ide i kulturna asimilacija, samo se još Francuzi bore protiv toga.
Istina, Francuzi se još uvijek prilično tvrdoglavo drže svog jezika i ne stide ga se.
Ma, nije problem u pozajmljenicama kad su potrebne, nego kad počnemo vjerovati da je sve tuđe automatski bolje od vlastitog.
Ništa mi nije mrže nego kada neki događaj (sporski ili kulturni) nazovu stranom riječi, kao da za naš jezik ne postoji normalan naziv za to. Mislim da je to i zbog provlačenja turista da im je razumljivo, a i zbog označavanja na društvenim mrežama da prepozna veliki broj ljudi (uključujući i strance).
Ne razumijem ni ja to jer nam je jezik bogat riječima. Iako sam decenijama vanka idalje pokušavan koristiti našu riječ kada na našem pričam i tačno mi bude muka kada vidim da kao neki stručnjak iz neke struke koristi izopačenu englesku riječ. Odmah mi padne u očima i pitam se kakve su im kvalifikacije kada tako olako vlastiti jezik zamijenjuju nekom stranom, i uz to osakaćenom, stranom riječi.
Mada u neformalnim okolnostima, kao na primjer ovog bloga, iz nekih mojih razloga, znam i sam koristiti stranu riječ, a smatram da neki i sami mogu zaključuti zašto.
@ kristal
Vjerujem da na to posebno drugačije gledaju ljudi koji dugo žive vani. Kad si okružen drugim jezikom, valjda još više osjetiš vrijednost vlastitog. Meni, iskreno, ne smetaju strane riječi same po sebi. Svaki jezik ih ima i oduvijek ih je imao. Smeta mi kad se koriste iz pomodarstva ili kad se domaća riječ potiskuje iako sasvim dobro obavlja isti posao.
A ovo za neformalne situacije potpuno razumijem. Na blogu, u šali, ironiji ili zbog određene publike, čovjek ponekad namjerno posegne za stranom riječi. To je već stilski izbor. Problem nastaje kad prestane biti izbor, pa postane navika da se vlastiti jezik smatra manje vrijednim od tuđeg.
@laura
Slažem se. Nije sporno kad za nešto zaista nemamo odgovarajuću riječ, ali često imamo sasvim dobar domaći naziv koji se gurne u stranu samo zato što strana riječ zvuči „važnije“. Razumijem potrebu za turistima, društvenim mrežama i tom nekom međunarodnom prepoznatljivošću, ali malo je žalosno kad u tolikoj mjeri počnemo vlastiti jezik prilagođavati drugima.
Kao neko ko je pvu zemlju napustio iz ekonomskih razloga, nisam ni sanjala koliko će jezik postati važna karika mom osjećaju pripadnosti i jednoj i drugoj zemlji. Vjerujem da bi vam se kosa dizala na glavi da čujete kako se u mojoj porodici priča – maternji nam bosanski, ja radim i najstariji ide u školu na engleskom a svugdje ostalo govorimo norveški.
Razgovori su nam često bućkuriš (htjela sam napisati miks, ali sam se potrudila da naðem našu ekspresivniju riječ ☺️) izraza koje svakodnevno koristimo u životu. “Ona mi je kastala sand u kosu.” je jedan od slikovitih primjera.
Jezik je kao živo biće, i mijenja se zavisno od ljudi. Moguće je biti svjesniji i raditi na očuvanju jezika, ali isto tako ne treba bježati od ovih novijih “umjetnika”. Ja volim popričati, da vidi kako d rest of your life
Mislim da bih uz vašu porodicu morala nositi mali rječnik i bosanskog i norveškog. 😊 Ali to je sasvim druga priča. Kad čovjek živi u više jezika istovremeno, normalno je da se oni pomiješaju. To nije pomodarstvo nego svakodnevni život.
Mene više fascinira kad neko ko nikad nije izašao iz vlastitog jezičkog dvorišta počne govoriti kao da je upravo sletio sa međunarodne konferencije. Vaš “kastala sand u kosu” je posljedica života između kultura, a mnogi naši “eventi”, “mitinzi” i “networkinzi” nastaju i kad za njih nema nikakve stvarne potrebe. 😊
Jezik jeste živo biće i to je ono što ga spašava od ukočenosti – mijenja se, raste, prilagođava se ljudima koji ga govore. Ali… razlika je u tome da ga promjena obogaćuje kada dolazi prirodno, iz potrebe i života, a ne kada ga sami počnemo gurati u stranu iz uvjerenja da je sve tuđe automatski “modernije” ili “stručnije”.