Ko zna kako je i kojim putevima, onako sa svojim jakim južnjačkim naglaskom, nastavnik likovne kulture Miladin stigao iz južne Srbije i dobio posao u mojoj školi, u mom malom gradu, u samom srcu Bosne. Istina, nije bio usamljen slučaj da su tako, s koferima punim drugačijih akcenata i navika, stizali nastavnici iz raznih srbijanskih varoši i varošica, pa preko noći postajali dio čaršije. Nama su, kao djeci, njihovi glasovi zvučali kao da dolaze s druge planete, dok su oni tiho, u našim učionicama, puštali korijenje.
A nastavnik Miladin, tamnoput i proćelav posred glave, bio nam je posve neobičan. Od jakog južnjačkog naglaska i ekavskog izgovora, pa sve do navika i načina na koji se odijevao. Čak i kada bi zavladale nesnosne ljetne vrućine, nastavnik Miladinče, kako ga je neko od djece prozvao pa mu taj nadimak među nama i osta, nije se odvajao od svojih kockastih sakoa i jednobojnih šalova u jarkim bojama oko vrata. Istina, ti šalovi su ljeti bili od tankih, lepršavih materijala, a ta njegova navika mogla se pripisati jednostavno njegovoj umjetničkoj prirodi.
Vozio je žutu folciku koju je uvijek parkirao na istom mjestu, na rubu velikog školskog dvorišta. Kada nas njegova buba ne bi dočekala na ulazu, nepogrešivo smo znali da toga dana neće biti časova likovnog ni za koga u školi, pa ni za nas, ako nam je bio u rasporedu, što se, istina, rijetko dešavalo.
Na časovima nije bio osobito strog, izuzev što bi ponekad, kada bi neko od nas bio odveć nestašan, iz svoje crne, četvrtaste kožne torbe izvadio tanki, kratki drveni štap oblijepljen samoljepljivom trakom i zaprijetio njime. Taj njegov pedagoški rekvizit imao je čak i ime – Mirojko.
Iako već u poznim, zrelim godinama, nastavnik Miladin živio je sam. To smo znali po sastojcima za njegovo jelo, po koje je redovno, usred časa, slao nekoga od nas u trgovinu nedaleko od škole. A to njegovo jelo bila je posebna priča:
– Dva jaja, zemička i jedna mrkva… ili dva paradajza i parče sira…ili dvije stotine grama suhog mesa i mali jogurt u tetrapaku – izgovarao bi Miladinče, precizno brojeći sitniš izvađen iz džepa onog svog kockastog sakoa, pri čemu bi bila uračunata jedna zemička kao konstanta.
Potom bi odabrano dijete donijelo namirnice koje su izgledale tako skromno i usamljeno u velikoj plastičnoj vrećici u koju bi ih trgovkinja spakovala, a on bi ih pažljivo spremao u svoju crnu, četvrtastu kožnu torbu. Većini djece bilo je primamljivo da ih nastavnik Miladin odabere i “spasi” s časa, ali se u isto vrijeme u njima vodila vječita borba sa stidom jer u to vrijeme, naime, nije bilo nimalo uobičajeno da vagaš i kupuješ jednu jedinu mrkvu ili kupuješ svega dva jajeta.
Danas, kada se ponekad sjetim Miladinčeta i njegovog čudnovatog govora, pomislim da bi možda i naš bosanski naglasak bio čudan da je, kojim slučajem, tamo nekoj djeci u nekoj dalekoj srbijanskoj varošici likovno, geografiju ili tehničko predavao nastavnik iz Bosne.
No tada, kada je nama djeci svijet počinjao i završavao u našoj čaršiji, nismo ni slutili, a od dječijih igara ne bismo ni stigli o tome razmišljati, da se takva zamjena uloga nikada nije dešavala. Tek kasnije ćemo shvatiti da su putevi prosvjetnih duša vodili samo u jednom smjeru. U naše škole dolazili su nastavnici iz srbijanskih varoši i varošica, dok su bosanski učitelji i profesori vrlo rijetko ili nikako kretali na drugu stranu. Tako je to bilo, valjda, u toj nekadašnjoj zemlji i njenim nevidljivim tokovima, koje mi djeca nismo ni primjećivala.
Meni likovno u osnovnoj školi predavala Luči sa Brača. Bila diva. Imala veliki nos sa bradavicom, ali opet bila zgodna, glavna mačka u školi. Otkud ona u Sarajevu – više se ne sjećam.
A možda je i Luči sa Brača slala djecu po jednu smokvu i parče pršuta, ko će ga znati, pa se više ne sjećaš 🤣🤣 🥰
Bila je u liniji, sigurno nije jela vise od Miladina😂
Pa normalno da nije jela, morala se čuvati linija za Bosnu! 😂
A sad ozbiljno, stvarno je čudno kako to da su samo kod nas dolazili prosvjetari sa svih strana, od Miladina s juga Srbije, pa evo do tvoje dive s Jadrana.
To mi je nekako i apsurdno u cijeloj priči. Mislim, sigurno nama nije falilo ni pameti, ni fakulteta, ni domaće prosvjetne elite, ali su, eto, ti nevidljivi administrativni tokovi bivše države očito bili podešeni na čudan režim.
Najgori moment u bh. školstvu je između dva svjetska rata, kad su na silu uvodili ekavicu u bh. škole. To što je Kraljevina Jugoslavija ciljano unazadila BiH, … ni danas se nije oporavila. Tačno toliko godina zaostaje za svijetom. Pa pogledaj samo knjigu Besarovića Iz kulturnog života u Sarajevu pod austrougarskom upravom. za koju je dobio Šestoaprilsku nagradu, da on samo u jednoj fus-noti spominje kulturni utjecaj Bošnjaka u BiH.
U svoje vrijeme, Goli otok bio žedan ovakvih tekstova 😊
Čini se da je ponekad baš dobro kad čovjeka pregazi vrijeme 🤣 mada, realno…tekst je skroman k'o Miladinov ručak 🤣
Boro iz Beograda i njegova žena stanovali u zgradi pored škole i predavali on matematiku, a ona ruski.
Zanimljivo baš, ali nisam ni ja razmišljala tada o tome.Znam da su se vratili za Beograd 2 god pred rat otprilike.Kćer im bila sa nama u razredu, bili smo tužni kad je otišla.
Eto, još jedna potvrda onoga o čemu sam pisala. A i ja znam još dosta primjera…
A jeste tužno kada kao dijete ostaneš bez drugarice iz razreda.
@Ena, nisam znala za Besarovića i sve o čemu pišeš u vezi sa njim i njegovim pisanjem. Guglala sam malo o njemu.
Ne mogu da vjerujem da je takvo njegovo (ne) djelo nagradjeno Šestoaprilskom..
To je bio težak period za Bosnjake, svaka čast Spahi.