Novi komšija

Valjda svaka kuća, baš kao i čovjek, ima svoj vijek. Rađa se, raste kroz korake koji prolaze kroz nju, kroz smijeh, radost, ponekad tugu ili plač, pa polahko stari pod teretom godina i na kraju kad ostane sama vremenom počne da pobolijeva.

Prvo joj popuste oluci, pa joj krov propusti prve suze, a bršljan je zagrli kao da je želi sakriti od svijeta tako staru i neuglednu.

Stara kuća na ćošku moje ulice godinama je stajala zaključana. Prozori joj zamračeni, oluci zarasli u bršljan, a trešnja u avliji svake godine uredno rađala, kao da ne zna da je više nema ko obrati.

A onda je jučer stigao bager.

Kašika se zarila u krov i prvi crijepovi skliznuše kao karte iz starog špila. Kuća je uzdahnula toliko duboko da se čulo do moje terase. Ili mi se to samo učinilo na vrućini.

Ljetno je popodne, skupile se komšije u susjednoj avliji. Čuje se nagađanje:

– Kupio neko – reče jedan.

– Kažu da je iz Zenice.

– Ma jok, iz Njemačke.

– Čuo sam da je doktor.

– Nije doktor, neki građevinac.

– Ima troje djece.

– Nema nijedno.

Za pola sata novi komšija imao je tri zanimanja, dvije žene i četiri različita mjesta rođenja.

Bager, međutim, nije mario za mahalske priče. Sasvim ravnodušno otkidao je zid za zidom. Iz jedne sobe ispade komad plavih tapeta. Zatim okvir prozora kroz koji su, možda, nekada virila djeca čekajući oca s posla ili majku s pijace. Svaki novi zahvat kašike dizao je oblak prašine, kao da kuća posljednji put pokušava sakriti ono što je godinama čuvala između svoja četiri zida.

Već za nekoliko mjeseci tu će niknuti nova kuća. Nova fasada, novi prozori, nova dječija graja.

I dok će se u mahali još dugo nagađati ko je novi komšija, jedino će možda stara trešnja tugovati za starom kućom koja joj je godinama pravila društvo.