Vrijeme (ni)je novac

Kažu da je vrijeme novac.

Možda i jeste, dok ga mjerimo satima, rokovima i zaradom.

Ali postoje trenuci kada vrijeme vrijedi tek onoliko koliko u njega stane ljubavi.

Zbog ljubavi ljudi putuju stotinama kilometara na samo nekoliko sati. Ostaju budni do zore zbog dragih ljudi. Čekaju, praštaju, grle, navijaju… i nijednog trenutka ne pomisle da su nešto izgubili.

Naprotiv.

Tek tada shvate da se ono najvrijednije u životu nikada nije moglo platiti.

I možda je baš zato večerašnja utakmica poseban primjer.

Po našem vremenu počinje dva sata poslije ponoći.

Kafa će se kuhati u gluho doba, poruke će ići “jesi li budan?”, …

Negdje je sutrašnji dan proglašen neradnim, negdje će se raditi s pola snage. Matematički gledano, izgubljeni sati. Ekonomski, čisti minus. Ali emotivno?

Emotivno je investicija na duge staze. Najsigurnija koju čovjek može napraviti.

U konačnom životnom bilansu, niko od nas ne broji prekovremene sate niti ušteđene dnevnice. Brojimo samo ono što nas je dotaklo, pomjerilo i povezalo s drugima. Vrijeme uloženo u ljubav, u domovinu, u zajednički uzdah i zajedničku nadu, jedina je valuta koja ne pati od inflacije, jer na kraju, nismo ono što smo zaradili, već ono što smo osjetili i preživjeli zajedno..

Postoje noći u kojima sati vrijede beskrajno više od svake dnevnice, a večerašnja je sigurno takva.

Sretno, Bosno i Hercegovino! 🇧🇦⚽