U neka doba probudile su me ruke koje su mi nježno navukle pokrivač na ramena.
(Još uvijek nemirno spavam.)
Otvorila sam oči i u polumraku sobe ugledala majku. Ustala je na rani sabah, u sat kada je kuća još disala prohladnim noćnim dahom, i, valjda po navici, zaboravila da odavno više nisam dijete.
Dok je izlazila iz sobe, nisam rekla ni riječ. Samo sam ponovo zatvorila oči i pomislila kako postoje ljubavi koje ne trebaju nijednu riječ.
Ljubav. I majka, i nana, i mama. Sve iste❤️
Da te ljubnem. Svratih ovdje i ja konacno 😀
Pa gdje si mi ti?! Baš si me obradovala, nema te sto godina! ❤️
U pravu si, u tim riječima je sve isto, ona najčistija, ljubav koja nas drži.
Ljubim i ja tebe! 🥰
❤️❤️❤️
❤️❤️❤️