Veranda

U kući u kojoj sam se, doslovno, rodila jer nije bilo vremena da mama stigne do porodilišta i danas stoji veranda.

Ne znam da li sam ikada ušla u neku kuću koja ima takvu verandu. Velika, prostrana, okupana suncem, sa dva ogromna prozora koji se protežu cijelom prednjom stranom kuće koju je projektovao moj amidža, tada još student građevine.

Amidža je mami ispunio jednu veliku želju. Cijelom dužinom prozora, tik ispod njih, ostavio je vodoravne uske zidiće, namjenski zidane za saksije sa cvijećem. Od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni veranda je bila obučena u cvijeće. Bujni listovi raznobojnih muškatli, rumenih begonija i ko zna još kakvog cvijeća prelijevali su se preko ivica tih malih zidića, stvarajući šareni cvjetni zastor koji je od ranog proljeća pa sve do kasne jeseni obavijao verandu mirisom, bojama i onom posebnom toplinom koju je samo mama znala unijeti u svaki kutak kuće.

U verandi smo često boravili i onda kada je došao rat. Bila je to najbezbjednija prostorija u kući, naše malo utočište. U njenom gornjem dijelu stajali su kauč i sto. Tu smo provodili sate, nekada i dane, slušajući kako negdje u daljini odjekuju eksplozije granata.

Na jednoj žaluzini na zidu verande i danas postoji mala rupica. Toliko mala da je neko možda nikada ne bi ni primijetio. Ali ja svaki put zastanem pred njom. Iako smo mislili da je veranda bezbjedna, jedan zalutali metak je pronašao put baš do nje i tu ostavio svoj potpis. Hladan, nijemi svjedok koji i danas, usred ljetne žege, u sebi čuva onu ratnu studen, ali i opomenu.

Pa ipak, ni rat nije uspio pobijediti cvijeće.

Čim bi došlo proljeće, mama bi ponovo iznosila saksije koje je preko zime čuvala od studeni, kraj prozorskog stakla, u uvijek topli dugački hodnik. Kao da je svakoj biljci šapatom govorila da prkosi svijetu. Da cvjeta uprkos svemu.

Na vratima te verande i danas, kada zažmurim, najjasnije vidim očev lik. Kao da se vrijeme nikada nije pomjerilo. Otvara vrata i ulazi u kuću noseći pune kese. Uvijek je nešto nosio. Hljeb, voće, mlijeko, šećer… Ali kada bih ja došla, obavezno bi kupio nešto posebno. Neku čokoladu koju volim, voće, kolače ili nešto za šta je znao da će me obradovati. Nikada nije dolazio praznih ruku.

Danas shvatam da nije unosio samo namirnice. Unosio je osjećaj sigurnosti. Onaj tihi mir koji djeca imaju dok gledaju oca kako se vraća kući.

Možda zato ta veranda za mene nikada nije bila samo veranda.

Ona je jedan cijeli život pod krovom.

Mjesto gdje cvijeće miriše na djetinjstvo, gdje jedna mala rupica na žaluzini pamti rat, a vrata još uvijek kao da čekaju da se na njima pojavi očev osmijeh iako se njegovi koraci već dugo čuju samo u mojim sjećanjima.