Razmišljam kako bi danas neobično zvučalo kada bismo u svakodnevnom govoru odjednom čuli neke stare riječi koje su nekada sasvim prirodno izgovarale naše pranane i pradjedovi.
Mogli bismo, recimo, čuti kako je u tom i tom butiku velika rasprodaja anterija ili kaftana, kako se otomani opet vraćaju u modu ili kako je na granici zaplijenjeno nekoliko jatagana i buzdovana, a u nekom od žurnala pročitati kako je ljepost, kao što je oduvijek bilo poznato, u oku posmatrača.
Na večernjim vijestima spiker bi ozbiljnim glasom mogao izvještavati kako je u Starom Gradu došlo do narušavanja javnog reda i mira jer je nekoliko janjičara, nakon nekoliko bokalčića šerbeta, zametnulo kavgu ispred lokalne kahve, pa su sejmeni morali hitno intervenisati.
Zvuči pomalo nestvarno, gotovo kao prizor iz neke stare priče. A ipak, sve su to riječi koje su nekada bile žive, svakodnevne, obične. Nisu pripadale samo knjigama i starim zapisima, nego ulicama, kućama, razgovorima uz kahvu i pjesmama koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Jezik nije samo skup riječi kojima se sporazumijevamo. On je arhiva jednog naroda, njegovo pamćenje i trag ljudi koji su ga govorili. U njemu su sačuvani njihovi običaji, način života, radosti, ljubavi i tuge. Kada neka riječ nestane, ne nestaje samo jedan izraz, nestaje i mali dio svijeta koji je ta riječ nosila u sebi.
A možda upravo zato i sevdalinka danas ima tu posebnu snagu. Ona nije sačuvala samo melodiju, nego i jezik jednog vremena. U njenim stihovima još uvijek žive riječi koje su nekada bile dio svakodnevnog govora: đul, pašinica, kapidžik, zulum, demirli pendžer, kahar, đerđef, sepet, hamajlija…
Svaka od tih riječi u sebi nosi više od običnog značenja. One prizivaju čitave slike jednog prošlog života.
Zanimljivo je da posebno mjesto u tom svijetu zauzimaju i ptice, čiji su nazivi iščezli ili iščezavaju. Tako, recimo, bulbul pjeva okolo Mostara, zapjeva sojka ptica, djevojka sokolu zulum učini, a sokolići zapište… Te ptice nisu samo dio prirode; one su glasnici osjećanja, nosioci poruka i tihi svjedoci nečijih ljubavi, čekanja i čežnji.
Možda je upravo u tome posebnost jezika i pjesme. Oni mogu sačuvati ono što vrijeme polako odnosi. Kao što čuvamo stare fotografije, porodične kuće ili uspomene na ljude kojih više nema, tako čuvamo i riječi.
A sevdalinka je jedna od najljepših škrinja tog naslijeđa. U njoj još uvijek žive glasovi nekih prošlih vremena. Dok god neko zapjeva o đulu, sokaku, beharu i sevdahu, taj svijet nije nestao. On još uvijek diše u jeziku i pjesmi, ali i u ponekim zaljubljenim i kaharli srcima.
🥰❤️👍🏻
😊🥰😘
Šta su moje nene rametli koristile tih riječi, a već roditelji ne koriste pa se pomalo i zaboravljaju. Ervahile, zulum, zijančer. Žao mi je da ih negdje ne zapisah.
Mama mila…otkad nisam čula riječ ervahile, a koristila ju je i moja majka, mamina mama.
A ima stvarno dosta tih starih riječi, arhaizama i historizama…i većina njih zvuči nevjerovatno toplo, da je skoro pa grijeh što ih gubimo.
Ma ni sad ne znam šta ta riječ tačno znači. 😄
Koliko se ja sjećam, „ervahile“ se govorilo kada za nekoga ili nešto želimo reći da je veoma slično nekome ili nečemu, gotovo isto, na osnovu utiska, iskustva ili neke osobine koju prepoznamo.
Recimo, za izuzetno dobrog i plemenitog čovjeka reklo bi se: „Ervahile svetac“, u značenju – kao da je svetac, pravi svetac.
Nadam se da me sjećanje ne vara. 😄
Vjerovat ću ti na riječ. Znam da jesam pitala za značenje ali mi nena nije baš jasno objasnila tako da sam zaboravila i kako je objašnjavala.
Zijanćer me pratila cijelo djetinstvo😄🤣🤣🤣🤣🤣🤣
Odmah si se teleportovala u djetinjstvo, je li? 😄
Haha…zijanćeri su, čini mi se, obilježili cijelu jednu našu generaciju. 😄🤣 Mada sam ja malo više naginjala onom hajirli djetetu 😋😎
Ja se trudim da i dalje koristim te neke riječi, da ih sačuvam od zaborava.
Recimo, kad kažemo za nekog da je džometan, nekako mi ljepše i moćnije zvuči od “velikodušan.”
Tako isto kad za neku stvar kažemo da nije “džaiz,” pogotovo u kontekstu vjere, mi sasvim drugačije zvuči.
Lijepo je čuti kad se još neko trudi da sačuva te naše stare riječi, jer i ja isto tako gledam da ih što češće provučem kroz svakodnevni govor.
Džaba nam i knjige i stari tekstovi ako te riječi ne žive među ljudima. Kad kažeš džometan ili džaiz, to jednostavno ima neku svoju težinu i tačno opisuje ono što moderni izrazi ne mogu ni blizu da dočaraju.
Hvala ti na komentaru, baš mi je drago što razmišljamo isto.
Oj, divojko, bila nosa!
Tako su prije počinjale neke sarajevske pjesme.