Opet sam sanjala oca. Bio je onakav kakvog ga najviše pamtim – sa onim izrazom lica koji kao da iščekuje moje oduševljenje i osmijeh kad vidim neki znak pažnje koji je napravio za mene. Sinoć mi je donio nekoliko knjiga čije su korice izvirivale iz papirnate kese, kao sardine, tijesno spojene jedna uz drugu. Rekao mi je da mi je to kupio jer zna da volim čitati, a ja sam mislila kako babo ne zna da ja odavno čitam PDF izdanja knjiga, ali to nije bilo ni važno.
Sa kakvom ljubavlju sam i ja svom ocu uzvraćala sve te znake pažnje i ljubavi. Bio je to kao prešutni dogovor između nas dvoje koji nije moglo zaustaviti ništa, pa ni rat. Ipak, otac me je uvijek znao nekako nadmašiti.
Bio je rat. Miris baruta i straha uvukao se u misli, u dušu. Babo je ležao u improviziranoj ratnoj bolnici, smještenoj izvan grada. Ranjen metkom velikog kalibra, onim za protivavionsku odbranu, preživio je nekim čudom. Metak kojim je pogođen nije promašio avion jer nikakvi avioni nikad nisu ni letjeli iznad grada. Ušavši u skromnu bolesničku sobu u kojoj je bilo još nekoliko kreveta s ranjenicima, srce mi se stegnu pri pogledu na njega, a oči mi ovlažiše. Činio se tako malen i bespomoćan ispod sivog komada ćebeta, taj čovjek koji je u mojim očima uvijek bio velik kao neboder. Uzeh njegovu toplu ruku u svoju. Pitam ga kako je, može li spavati, boli li ga rana mnogo… Gleda me dubokim plavim očima, istim onim kojim me danas gleda moj sin. Pokušava da se nasmiješi.
“Biće dobro, sine,” kaže.
Podiže se malo, kao da želi da me uvjeri u snagu koja mu je ostala. Drugom rukom posegnu prema ladici bolničkog ormarića pored kreveta.
“Neka, ne napreži se, ja ću,” kažem.
“Imam nešto za tebe,” zaustavi me pogledom.
Iz ladice izvadi nekoliko malih čokoladica u sjajnim omotima. Pruža mi ih. Kaže, vojnici iz bataljona UNPROFOR-a svraćali su, poklanjali ranjenicima. On svoje sačuvao za mene. Čokolada u ratu bila je misaona imenica. Uzeh ih u ruku i na dlanu osjetih svu težinu očeve ljubavi. Tad već nisam mogla zaustaviti suze, ali ne zbog čokoladica.
Rasplakala si me.
Ja svog oca toliko volim zato što je tako dobar otac, mislim da ću se teško oporaviti kad ode jedan dan😢( nikad se ne zna ko će prije, ali ako bude išlo redom…)
Ja jednostavno nisam mogla zamisliti da će jednom doći dan kada više neće biti moga oca. Teško je naći riječi kojim bih opisala bol kad je preselio….ali, …preživjela sam, sve se preživi, ebg..
A ovaj trenutak kad je bio ranjen, nikad, baš nikad neću zaboraviti.
A ti, uživaj, voli i pazi starog dok ga imaš, šta da ti kažem dušo moja ❤
Volim i pazim svog Papi❤️(od malena ga zovem Papa)
Žao mi je da nemaš više svog oca😢
💕