Dok sam danas djelić svog slobodnog vremena posvećivala svom hobiju – radu u vrtu i ubirala posljednje ovogodišnje plodove sočnog i rumenog paradajza, kroz glavu mi prodje misao, tačnije slika koju sam vidjala nekad kao dijete kada bih odlazila kod nane na selo. Nasred polja mladih i zelenih kukuruza, kao “brana” od ptica postavljala su se strašila koja su izgledom posve podsjećala na čovjeka. Uvijek sam se pitala zar je baš čovjek, od toliko bića na kugli zemaljskoj, baš taj najstrašniji lik!?
Strašila
Jest.
Izgleda da stvarno jeste.
Dječje razmišljanje je obično najiskrenije i najzanimljivije.
Lijepo da di se tog sjetila.
Ja se dosta stvari iz djetinjstva ne sjećam.
A najstrašniji je jer će ih samo on počet tjerat, da je tipa tu neki medo postavljen, bili ih on tjerao?
Realno, ni ptice u ovom slučaju nisu cvjećke, ali opet, da je tu medo il bilo kakva druga zvjerka, bile bi to male mace u odnosu na čovjeka.