Zlatni septembri u Pumama

Sjećam se tih davnih augusta kada bi ljeto mirisalo na zrele grozdove i kad se bližio zlatni septembar koji je za nas djecu značio kraj radosti jer je dolazila “škola”. Tada bi knjižare bivale pune kao košnice, što djece, što roditelja koji su žurno kupovali nove knjige koje su divno mirisale, a ja bih ih i prije nego što krenemo u školu dugo listala i dječiji radoznalo prelazila preko naslova u njima i unapred se radovala onom što me čekalo u tim redovima izmedju šarenih korica. Tada nismo morali znati mnoga imena izdavačkih kuća i mnogih pametnih ljudi koji su pisali različite knjige za isti razred, bilo je dovoljno da znamo samo u koji razred polazimo i u knjižari smo dobivala nove knjige za baš taj razred.

Kupovalo se i sve drugo što je trebalo za školu, a meni su u posebnom sjećanju ostale pernice. Mi, “obična” djeca, obično smo kupovali jednostavne platnene pernice oslikane junacima iz crtića, dok su djeca gastarbajtera ili djeca koja su imala rođake u inostranstvu dobijala one “dvospratne” ili čak “trospratne” pernice sa bezbroj rajsferšlusa, odjeljaka, kompleta drvenih bojica, flomastera, a poneka od tih pernica imala je čak i ogledalo za koje meni nikad nije bilo jasno za šta je služilo, osim što je bilo znak nekog prestiža.

Opet je kraj augusta. Već su uveliko listovi vinove loze počeli da žute, a ljubičasti grozdovi da se pune slašću. Sjedimo na terasi, obasjani zlatnim suncem. Sin je od ove godine student, pa je njegov august zamijenjen septembrom, jer tek u oktobru počinje akademska godina.

Posmatram ga, već je haman odrastao čovjek. Pred očima mi iskrsnu slika onog malog dječaka koji je nekad davno isto kao i ja, u nekim davnim augustima, sa istim žarom prelistavao nove knjige uzbudjen zbog nepoznatog što ga čeka.

Pričam mu kako su svi iz moje generacije nekad bili moderni, ili njegovim jezikom kazano cool kad smo pred početak nove školske godine kupovali novu odjeću i obuću. Naročito patike. I to isključivo Pume.

-Baš svi? I baš Puma? – gleda me u nevjerici.

-Baš svi, baš Puma,- kažem ozbiljno.

Nasmije se i odmahuje glavom.

-Da, sve patike odreda, ma kojeg proizvođača i marke, zvali smo Pumama, – kažem mu kroz smijeh.

I zaista, u to vrijeme mnogi moji vršnjaci su sve patike zvali po Pumi – tada najpopularnijem brendu sportske obuće. Nije bilo bitno koje su marke zapravo bile, za nas su sve bile Pume. To je bio simbol za sve ono što je novo, moderno i uzbudljivo. Bio je to način da se osjećamo povezani, da pripadamo nečemu većem od nas samih, baš kao što su te male stvari i navike gradile mostove između nas i naših svjetova.

Sin se ponovo smije. U svakom njegovom pokretu prepoznajem dio sebe, dio onih davnih ljeta koja su sada toliko daleko. Možda je zbog toga ovo sunce sada mekše, ili vjetar topliji, jer kroz njega osjećam odjek prohujalih vremena.