Svi mi težimo da se izražavamo pravilno, prije svega radi samih sebe, jer način na koji to činimo odražava nas same. Drugim riječima, to je naš stil. Od načina na koji se izražavamo zavisi i kako će nas doživljavati okolina, a u krajnjoj liniji i kako ćemo utjecati na našu djecu i mlade ljude. Jezik, osim što je sredstvo komunikacije, je i nosilac identiteta, historije i kulture, što je razlog više da se njeguje i koristi pravilno.
No, na stranu sada standardni (ili kako se nekada zvao književni) jezik. Ono čega se ne možemo, a niti trebamo odricati, niti stidjeti su dijalekti u našem jeziku, jer je to dio našeg kulturnog naslijeđa. Uzmimo za primjer ikavski dijalekt. Tako, malo ljudi danas zna da je cjelokupna teritorija BiH zapadno od rijeke Bosne nekada bila prožeta ikavskim dijalektima, koje danas možemo čuti samo još kod starijih ljudi koji nisu posebno obrazovani, a kada ih i čujemo, tendencija je da ih se stidimo. (Ne daj Bože da se nekome od nas mlađih u nekom neformalnom govoru omakne koji izraz tipa „lipo dite“ i sl.)
No, pogledamo li malo dalje, tačnije u Dalmaciju, vidjet ćemo da je taj govor prepun ikavskih izraza koji su, zahvaljujući popularnoj kulturi, postali stub očuvanja kulturnog identiteta, a ne znak zaostalosti ili provincijalnosti kako bi se to kod nas protumačilo. Sjetimo se hrvatskog muzičara Gorana Karana i njegove popularne pjesme „Lipa, si lipa“ koja je i kod nas svojevremeno bila veliki hit. Da ne pominjemo Olivera Dragojevića i bezbroj njegovih pjesama sa ikavicom. Isto tako, u Dalmaciji univerzitetski profesor može reći “ća”, “nisan” i “lip”, a da ga niko krivo ne pogleda, a kamoli ismije. U Sarajevu bi univerzitetski profesor koji bi rekao “šćerka” ili “dite” vjerovatno završio kao predmet poruge na nekom medijskom portalu.
Dakle, ne treba se odricati vlastitog dijalekta u korist standardnog jezika, samo treba znati kada i gdje mu je mjesto. Ostaje pitanje: zašto ga se stidimo?!
Ja tako volim reći lipo🥰
Hajd ti šćeri nama pušćaj malo muzike 😊
De biži, nisi zar poželila😄
Jašta nego poželila ja(d)na ne bila 😊
Iz nekog meni nepoznatog razloga ni jedan video nije dostupan, grrrrr, a htjela sam objaviti Freundeskreis – Mit Dir
Kako lijepa nota🥰
Kad citam tvoje, Rarine i nekad kad se Vasi ubaci, komentare o jeziku, ja sam totalno poguljen jer sam bio samo dobar djak, i nisam bas volio citati i uciti tako da sam ostao osiromasen za knjizevni jezik. Mislim da ga svako treba savladati bez obzira na godine jer u njemu lezi i razvoj nase ljudske svijesti, dok nasi domaci dijalekti su dio nase kulturne bastine i naravno da ih se ne trebamo stiditi.
Svako od nas je savladao nešto više od onog drugog, i nešto manje od onog drugog, tako da se ovdje samo nadopunjujemo.
Jezik je moja velika ljubav, a i struka, tako da…
Jesnom davno je nešto sličnobna ovom blogu pisao i Tvorničar. Zanimljivo je i to da se kod nas kaže ‘dido’, slično kao dalmatisko ‘dida’. Moja majka govori mliko, dite i sl. iako smo mi djeca poprimili prirodno standardni književni jezik bez ikakvih dijalekta
A evo razlog zašto se tipa u Dalmaciji ne stide svoga govora, ikavice je u tome što velika večina, ako ne i svi tako govori. Kod nas još malo tko, a i pojedine riječi zapravo pokazuju nerazumijevanje jezika i povezuju se sa neukošću i ljudi takve nazivaju pogrdno seljacima, tipa kad netko kaže ja sam “iščapljine”!
Ja sam odrasla u sredini gdje je veliki broj starijih, u nekoj opuštenoj varijanti govora, koristio ikavicu. E sad, tamo gdje je trebalo da se koristi standardni jezik, koristili su ga svi manje-više.
Mladje generacije, naravno, ne.
Znaš kako je kod nas što se tiče dalmatinskog govora? Ako Dalmatinac priča ikavicu, to je simpatično, a ako to priča Bosanac, onda je “seljačina”.
Zašto? Krivi smo mi sami, jer nam je sve'nečije drugo’ moderno, a naše zaostalo i stidimo ga se. Naša stara boljka.
Nije zbig tog nego zbog toga što dalmatinci ilolw svi govore tako, kod nas samo pojedini stariji ljudi (i u Hercegovini). Ne znam zašto bi ja mislila da je netko “seljačina” ako kaze neku riječ na ikavici, sasvim normalno, i mislim da večina ljudi razmišlja kao ja, ali je jako čudno čuti arhaične riječi i riječi koje se koriste samo u nekim selima i odraz su loše granatike ili lošeg slušanja (i te riječi se obično ismijavaju, a ne riječi na ikavici).
Postojanje dijalekata je sasvim normalna stvar u svakom jeziku. Pa, u našem jeziku ih je pet.
E sad, opšta je težnja obrazovanih ljudi da svoj govor prilagode standardnom jeziku.
ali, logično je da stariji ljudi koji nisu posebno obrazovani, u svom jeziku koriste neke od dijalekata, ali to nije razlog da ih ismijavamo, jer oni su tako govorili cijeli svoj život.
A opet, ismijavanja će uvijek biti. Zanimljivo je da se recimo u SA može čuti ismijavanje sandžačkog dijalekta, tačnije akcenta, ali ljudi nisu krivi što nose obilježje regije u kojoj su rodjeni i ma koliko se trudili osloboditi ga, neće im nikada poći za rukom.
I šta sad? Treba se smijati tome? Naravno da ne.
Ne slažen se stobon u prvon dilu teksta. Zeru je ljudin koji paze na jezik.
Naša san da naša rič isti, ij! puno liči na rič englesku eat (it)
Ko je ukra od koga? Ja mislin, oni od nas. 😊
Di si ti naučia ovako lipo zborit? 😊
Mislin da si u pravu za prvi dil. Malo sam se zaigrala.
Neobična je sličnost riči, biće da je neki zajedniči korijen, može bit latinski.
(ovo zadnje je čista hipoteza)
Kako, na ikavskom, da naručim decu rakije?
Išaretom, drukčije je nećeš dobit. 😊
Laura me podsjeti na Tvorničara. Doživio je neugodnost (najblaže rečeno) ma Bloggeru zbog ikavskog govora. Jednog od najstarijih, btw., na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Toliko o poznavanju istorije naše domovine.
To je vjerovatno neki stari bloger jer ga ja ne poznajem.
Ikavski dijalekt nije samo govor, već je dio identiteta i kulturne baštine Bosanaca i Hercegovaca. Ne znam o čemu se tu radilo, ali vjerujem da se uz neznanje, radilo prije svega o osnovnoj kulturi, a onda i nedostatku poštovanja prema jezičkoj raznolikosti.
@Senorita, je l ovo?
https://www.youtube.com/watch?v=HoeQCQKK_lU
Jest😍😍😍😍😍
Svidjelo mi se 🥰
To mi je drago čuti Rikice❤️
Ne razumijem zašto bi neki univerzitetski profesor u Sarajevu trebao izgovarati “dite”, ili zašto bih ja za neko dijete rekao da je “dite”?
Ne znam za tebe, ali profesor korištenjem dijalekta, u ovom slučaju- dite, može ukazati na njegovu vrijednost i značaj u proučavanju jezika i kulture, a ne na inferiornost ili nedostatak obrazovanja. I naravno da nisam mislila da dijalekt – dite, treba upotrebljavati konstantno, ali ni to da ga ne smije, i da se srami spomenuti ga.
Meni dijalekt “dite” nije prirodan i nikada tako nisam izgovarao, ne sramim se tog dijalekta i nemam nista protiv ljudi koji se tako izrazavaju, samo mi nije jasno zasto bih recimo sada ja trebao ponekad da se izrazavam tim dijalektom?
Mislim da ni Goranu ili pokojnom Oliveru, nije stran, bio stran, dijalekt kojim se ja izrazavam, nije stran moj dijalekt opcenito ljudima u Dalmaciji, možda i njima da objasniš da neće pogriješili ako umjesto “dite” kažu dijete.
Samo, mislim, da oni bolje čuvaju svoju kulturu od nas iz Bosne, i kod njih to teže prolazi😊
A kod nas može i Goran i Oliver, i Huso i Haso, bar ponekad, jer mi smo multikulti i to je naša najveca vrijednost😊
Sad si probudila dite u meni, koje zeli lipo da uci i da saznaje ono sto nije znalo 😊
Dijalekt “dite” je samo naveden kao primjer.
Konkretnije, riječ je o šćakavskoj ikavici ili zapadnoj štokavštini koja je najviše rasprostranjena u srednjoj Bosni i još pojednim dijelovima zemlje.
Recimo, ja sam kao dite mnogo vremena provela u igri sa drugom dicom. 😊
Vjerujem da i u dijelu Bosne u kojem ti živiš postoje izrazi koji su karakteristični za taj dio naše zemlje. I vjerujem da su tebi oni sasvim prirodni, a meni, uprkos tome što bi mi zvučali neprirodno, nimalo ne bi smetalo kada bi ih ti izgovarao, jer to samo upućuje na raznolikost našeg jezika.
Mene ne zanimaju ljudi u Dalmaciji, jer oni ne govore bosanskim jezikom.
A to dite koje se probudilo u tebi, sada bi moglo na spavanje, jer je jutro oduvijek bilo pametnije od večeri, bar u dijelu Bosne iz kojeg pišem ja. 😊
Ako se neki dijalekt koristi u određenoj regiji i u određenoj skupini ljudi, sasvim mi je ok da te osobe koriste i dalje svoje dijalekte kad putuju i susreću se sa ostalima. Možda je nespretno reći da u Sarajevu prof kaže dite ukoliko ni prof ni regija ne koriste tu riječ ili dijalekt pa ne znam što bi to koristili. 🙂
Meni, s druge strane, upadaju u oči (i uši) neke riječi. Evo konkretno moji roditelji: moj otac kaže djed i nena/majka što je tipično za Tuzlu, ja sam koristila isto; dok moja mama je koristila za očevu majku bika jer je iz Bijelog Polja, za drugu nana kao lokalni izraz; za oba djeda je koristila đedo. Moj otac se osipa na ove riječi a meni obje bogatstvo.
Recimo da je – dite nespretno upotrijebljeno, (iako nije isključeno, jer smo svjedoci koliko se promijenila i svakodnevno mijenja struktura stanovništva u Sa usljed “slivanja” ljudi iz manjih sredina), ali u tekstu je pomenut i dijalekt – šćer koji je jako rasprostranjen u sarajevskoj regiji.
Isto bi se desilo i sa njim, tj, prof koji bi ga upotrijebio bio bi ismijan.
Ja bih opet rekla šći/šćer, a ne č, al opet to je momenat gdje mnogi dijelovi Bosne ne znaju razlikovati ć/č i đ/dž pa koriste indikator me(h)ko/tvrdo, iako abeceda ne ide
A, b, c, tvrdo č, meko ć… 😁
A ja napravila grešku u tipkanju, i upravo je ispravila.😂 (šćer)
A zanimljivo je da u Sarajevu ljudi stvarno teško razlikuju ć i č i dj i dž,
mnogo više nego u drugim dijelovima Bosne.
Ћ,Ч, Ђ, Џ…
У овом случају, можда би мијешали ћ и ђ 😂
Kako sad te ne zanimaju ljudi u Dalmaciji, pa njih spominjes u svom postu, i dalmatinske pjevace navodis kao primjer. Ne uzimas za primjer bosanske pjevace, vec dalmatinske, i kroz njihove pjesme nam objasnjavas raznolikost bosanskog jezika, kad ono sad te oni ne zanimaju, jer oni i ne govore bosanski jezik 😊
Malo konfuzno, ali valjda se snadjem do jutra 😊
Sve što sam navodila vezano za dalmatinske pjevače, ticalo se njihovog odnosa prema njihovim lokalnim dijalektima.
Ja sam samo napravila paralelu izmedju njihovog i našeg odnosa prema pojedinačnoj jezičkoj baštini.
Ujutru ću ti detaljnije objasniti, jer previše podataka sada bi moglo da te zbuni i odvede u insomniju. 😊
@katran
Dakle, da pojasnim ono od sinoć. (Iako znam da ti sve ovo znaš i da me samo zezaš, ali, eto…) 😊
Baš kao što postoje dijalekti u bosanskom jeziku, tako postoje i u hrvatskom jeziku. U tekstu sam govorila o bosanskom jeziku i o o šćakavsko ikavskom dijalektu gdje imamo npr. šćer, šćap, mliko, lipo itd, dok sam se vezano za hrvatski jezik osvrnula na govor u Dalmaciji koji pripada čakavskom dijalektu hrvatskog jezika, a za njega je izmedju ostalog karakteristčna i ikavica i po tome je ovaj dijalekt blizak i bos. i hr. jeziku, ali i dalje govorimo o dva različita jezika.
U svom tekstu sam ukazala da se u Dalmaciji bez stida moze upotrijebiti dijalekt, naravno uz distinkciju od standardnog hrvatskog jezika, dok kod nas postoje tendencije da se stidimo ili da se rugamo našem dijalektu.
I naravno da niko ne očekuje od tebe da koristiš dijalekt koji nije karakterističan za tvoj region, ali ja smatram da nije nikakav problem da ti u nekom opuštenom govoru, pa možda čak i šali upotrijebiš, bez stida, neki izraz koji su koristili tvoji preci, a koji je prisutan u tragovima i dan danas u govoru tvog kraja, a ne pripada standardnom bosanskom jeziku, a sve to bez da te neko proglasi manje pismenim ili da se tome naruga. 😊
@ Selina, zbog ona dva ćirilična mala slova te naprosto volem 😂
🥰
Dolazim iz kraja gdje su stariji koristili ikavicu. Čak ja kažem did ili dido a ne djed.
Meni je tako simpatično za djeda reći – did.
Pretpostavljam da je u pitanju Krajina.
Pod “Tvorničara” misle na mene, Tvorničar je moj stari nick, dosta blogera me još uvik tako zove. Ja san iz Hercegovine i pričan ikavicu, nekad i pišen njome, kako mi se kad svidi. Kod nas u Hercegovini se ljudi mahom prebacuju na standardni jezik i, mada ikavicu ne doživljavaju ko nešto seljačko, standardni jezik doživljavaju ko nešto superiorno, kao uzvišeniji govor. Dok u Dalmaciji to nije slučaj, oni su ponosni na svoj dijalekt. A ikavica u Hercegovini je skoro ista ko u Dalmaciji, samo njiova više baca na čakavski govor i imaju puno talijanizama, dok su kod nas više prisutni turcizmi. U Dalmaciji se uglavnom priča “poluikavska štakavica” dok se je čakavski govor zadrža još na otocima. Mada i kod nji se govor minja i polako postaje sličan standardnom jeziku. Jednom će dijalekti neminovno nestat ostaće različiti naglasci i nešto riči koje su specifične za neki kraj.