Kišno popodne, kolač od jabuke, kahva i Dževad Karahasan

Dok su krupne kapi kiše, kao blagoslov, nakon dugog toplog ljeta, dobovale o prozorsko staklo, iz kuhinje se širio slatki miris kolača s mojim omiljenim filom – dinstanim jabukama i cimetom. Uskoro se na stolu našla i džezva kahve, koju sam odlučila popiti u društvu našeg velikana akademika Dževada Karahasana, gledajući na YouTube-u jedan od njegovih posljednjih intervjua prije nego što je preselio.

U stvari, on me i naveo na to. Čim sam kliknula na početak videa, rekao je da se više nema s kim danas pošteno razgovarati jer su svi okupirani virtualnim svijetom, a ako se i desi da se neko odluči na to, sve se svede na SMS-ove, poruke na Viberu ili nekim drugim društvenim mrežama.

Kaže, on je zato odlučio da za svog stalnog sagovornika ima perzijskog pjesnika Omara Hajjama. Pominjući ovog velikog pjesnika Karahasan mi je kazao da je Hajjam znao da je pitanje početak saznanja, da učimo radi toga da bismo bolje shvatili koliko ne znamo. Kad izgubimo sposobnost da se čudimo, prestali smo saznavati. Kad izgubimo sposobnost da budemo naivni, prestali smo se radovati. Kad izgubimo pitanja, mi smo mrtvi samo što to još nismo otkrili. 

Kako sam uvidjela da može biti interesantno pronaći sagovornika iz prošlosti, ja odlučih da moj sagovornik za ovo popodne bude baš on – akademik Dževad Karahasan.

Prvo mi je pričao o svom rodnom Duvnu, koje mu nikad i nije nedostajalo jer ma gdje da je išao i živio, svoj rodni grad je uvijek nosio u srcu. Pričao mi je i o svom akademskom radu na relaciji Bosna–Austrija–Njemačka, pa je kroz opuštenu priču rekao kako je dobro povremeno odlaziti bilo gdje, ako ništa drugo, a ono radi radovanja povratku. Dobro je, kaže, i kad negdje odemo da sa sobom ponesemo “svoje Duvno”, pa kad naiđe jugovina, da se imamo gdje skloniti.

Dotakli smo se malo i slobode, pa mi je rekao da u svijetu bez tajne, nema slobode. Sloboda je u nama. To je čista podvala da nama slobodu daje država, politička stranka, vojska.

Malo smo se vratili i u daleku prošlost, pa smo pretresli Aristotela i njegovu tezu da je u čovjekovom životu najvažnije ono što nam se događa “sad”. Karahasan mi je objasnio da nikako ne možemo sve svesti na “sad”, jer čovjek je duhovno biće i u njegovom duhu su sadržane sve sekunde njegovog življenja. Meni je to zvučalo prilično ohrabrujuće, jer to znači da nijedan osjećaj, ma kakav bio – radost, tuga, sreća, bol ili bilo što drugo – ne može nikad u potpunosti ovladati čovjekom, jer je u njegovom duhu uvijek istovremeno prisutna i suprotnost tom osjećaju, doživljena nekad ranije. Moje ohrabrenje se odnosilo, naravno na tužne osjećaje.

Možda to i nije bilo tako, ali meni je odgovaralo da to tako shvatim.

I baš kad sam istinski počela uživati u riječima akademika Karahasana, koja svaka vrijedi zlata, zazvonilo je zvono na vratima. Doduše, i kolač sa jabukama i cimetom već je bio gotov, pa ga je trebalo izvaditi iz rerne. Prije nego preklopih laptop, zahvalih se u sebi našem velikanu Dževadu Karahasanu za svu njegovu mudrost, toplinu i dobrotu koju nam je ostavio za sobom.