Ters sa dušom

Jednom sam negdje pročitala da je nekad naš akademik Abdulah Sidran, objašnjavajući značenje riječi “ters” rekao da je to “čovjek koji je uvijek u pravu, al’ drugi to ne razumiju”. Ma kako zvučalo paradoksalno, u ovom je sadržano mnogo istine, jer kod ljudi koji su tersovi, treba samo zaviriti iza njihovog “tersluka” i u njima otkriti krajnje ispravna i ljudska uvjerenja i principe, za koja, ponekad, njihova nespretna interpretacija može učiniti da ih drugi ne razumiju.

Nije bilo većeg tersa, a opet poštenijeg čovjeka kojeg sam poznavala od mog rahmetli dede sa očeve strane. Sve do trenutka kad je bilo sudjeno da mu duša preseli na Ahiret, bio je jako vitalan i vječito nečim zaposlen. Veliki zemljoposjednik kakav je bio, imao je pune ruke posla na svom imanju, a kako niko, ali baš niko nije znao ništa uraditi bolje od njega, svaljivao je na svoja ledja mnogo više nego što je trebalo čak i u poznim godinama života.
A kako je tek gledao na one koji nisu voljeli da rade, to je posebna priča. Za mog mladjeg brata je milion puta sa ljutnjom govorio kako od njega neće biti poštena čovjeka jer mu se nikad neće oznojiti kragna iza vrata, sve “besposličare” koji su gledali da na lakši način dodju do zarade nazivao je muflizima što je turska riječ koja zapravo znači – bijednik, onaj koji je bankrotirao, vječito je proklinjao druga Tita koji mu je oduzeo “baš najbolji komad zemlje”, rondao na aktuelnu vlast koju je smatrao nesposobnom, ljutio se na novotarije u svakodnevnom životu, na moderno ponašanje mladih…
Koliko je dedo bio ters i na svoju ruku, govori i to da u ratu, kad je već ostao sam u svojoj kući, uprkos svim razumnim ubjedjivanjima da predje kod nas da živi jer bi tako imao uvijek svježe skuhano, a i nama bi bilo lakše tako, nego da se svakodnevno izlažemo snajperu dok mu nosimo hranu, on nije htio da čuje da napusti svoj kućni prag.
E, ali sa druge strane, dedo je imao vrline kao malo ko. Njegova riječ bila je čvrsta kao najtvrdji oblutak u Vrbasu. Ako dedo obeća da će nešto učiniti, znao si da će tako biti, pa makar bilo ne znam kakvih prepreka. Njegova riječ bila je zakon.
Za pravdu bi dedo dao svoju desnu ruku. Čovjek bez dlake na jeziku kakav je bio nije se plašio stati na stranu slabijeg i odbraniti ga. Tako je jednom prilikom svjedočio za čovjeka iz našeg mjesta koji je bio nepravedno optužen za kradju državne šume, koja se nalazila tik uz dio šume koja je pripadala dedi, pa sticajem okolnosti on znao za pravog počinioca kojeg nije pratio nimalo lijep glas, ali dedo se nije plašio. Oni koji su ga istinski poznavali, znali su da u njegovim grudima kuca toplo i velikodušno srce.To su posebno znali oni koji, kad bi im šta zatrebalo, dolazili na njegova vrata, a on nikad nije okretao ledja. Njegova velikodušnost nije bila samo riječ, već djelo koje je odavalo njegovo veliko, toplo srce i dušu.

Moj dobri ters sa dušom otišao je jednog popodneva, sasvim mirno, dok je sjedio u svom voćnjaku okružen stablima voćki sa raskošnim krošnjama koje su s jeseni često znale biti meta dječurlije iz komšiluka, na šta se dedo vječito ljutio, ali ne zbog krađe voća jer su to uvijek bila dječija posla, nego polomljenih mladih grana nakon takvih pohoda.