On ili ona?

Sve dok nam ne dođe u kuću, ne možemo znati svoju pravu reakciju na određenu pojavu u društvu.

Sin se upisivao na fakultet, pa uz klasični upis putem papirologije na Studentskoj službi fakulteta, potrebno je isto obaviti i od kuće – online. Provirim malo i ja iza njegovih leđa u formulare na monitoru kompjutera.

Ostanem bez riječi kad vidim rubriku: “Kako se rodno izjašnjavate? (on/ona)”
Koliko god sam mislila da sam otvorena za promjene, osjetila sam blagu nelagodu, pa čak i otpor. Stvar je postala krajnje ozbiljna, sve ono što sam znala – sin je sin, kćerka je kćerka – pada u vodu.

Kroz glavu mi je prošlo pitanje – kako bih reagovala da mi dijete odgovori na taj formular drugačije nego što bih očekivala, tj. drugačije od onog što on jeste – mamin sin jedinac.
Možemo teoretski biti otvoreni za promjene, ali kada se direktno suočimo s njima, postajemo svjesni vlastitih granica.

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

17 komentara

  1. Ljudi sa drugačijim rodnim izjašnjavanjem postoje i neće nestati. Ne ulazeći u meritum šta je sve (namjerno) urađeno da globalno imamo rodova na N-tu, trebali bismo se prilagoditi, jer je pojava evidentna i, izvjesno je, ostaće prisutna.
    Znajući to, jednostavno se presvičamo na bazično – svaki čovjek, od kojeg su drugi mirni, zaslužuje da mu se poštuje dostojanstvo i integritet ličnosti.

    (p.s. imam kćerku, to znaš. zaboljelo bi me, ali samo utoliko što bi onda vjerovatnoća da rodi djecu prirodnim začećem moguće bila osujećena.)

      1. Pa, s obzirom na nivo napretka medicine, vjerujem da i za mušku djecu ima rješenja, ali onda slijedi novi “problem”.
        Kako će djeca transrodnih osoba doživljavati da im roditelj ima neke sekundarne odlike suprotnog pola jer i nakon tranzicije one nikad ne mogu biti sve u potpunosti promijenjene?

    1. @vasionka

      Ja sam sa sinom razgovarala baš o ovom što ti govoriš. Naravno da sam svjesna da se treba prilagoditi i da ne bi bilo etično ponašati se drugačije sa transrodnim osobama nego kao sa “normalnim” ili ne dati im mogućnost i pravo da se izjašnjavaju da budu ono što jesu.
      E sad. Ovdje se radi o punoljetnim osobama i to što će se oni izjasniti kako žele ne može imati nikakav uticaj na druge studente sa kojima će provoditi vrijeme itd.
      Meni je upitno, šta će biti ako se u nekoj budućnosti ista mogućnost da mladjim ljudima, srednjoškolcima npr.(a u nekim zapadnim zemljama već je data), dakle, kako će to uticati na njihove školske drugare, ako dobro znamo da je ta dob kada je vršnjačko ponašanje od velike važnosti za razvoj mladih ljudi. Šta ako nekom od njih u takvom okruženju padne na pamet “da je i ono nešto drugo od onog što jeste”?

      p.s. kod Gracije u odgovoru sam rekla kako bih ja doživjela kad bi moj sin bio transrodan, pa da se ne ponavljam.

      1. ” Šta ako nekom od njih u takvom okruženju padne na pamet ‘da je i ono nešto drugo od onog što jeste’?”

        Upravo je to onaj meritum koji sam gore pokušala izbjeći. Ostaću neutralna i obuhvatiću obje perspektive – šteta je već načinjena/pobjeda je već izvojevana, valja nam to ninati.
        U prvoj fazi, dakle, prilagođavanje. Svih, globalne populacije (ako želimo zadržati mirno okruženje, neuznemireno i od ove promjene u svjetonazoru, znajući da nas istorija uči kako se zbog svjetonazora najviše krvi prolilo).
        U narednim fazama, do konačne kulminacije:
        1. ukoliko je zaista riječ o protivprirodnoj pojavi (ne u smislu postavki u ovome ili onome svjetonazoru, nego o pojavi koju sam život kao koncept ne podržava), posljedice će razotkriti sav besmisao globalnog puta u tom pravcu i nešto će se, na bilo koji od načina, temeljno morati izmijeniti;
        2. ako nije riječ o protivprirodnoj pojavi (u značenju koje sam dala), globalno društvo će to premostiti uz aktivnu (samo)edukaciju populacije, htjeli-ne htjeli.

  2. To što si osjetila nelagodu je prirodno, jer prelazimo iz poznatog i sigurnog svijeta u nepoznato. Važno je dati sebi prostora da te osjećaje prepoznaš, ali i da pokušaš razumjeti nove stvarnosti kroz prizmu empatije i prilagodljivosti. Na kraju, ljubav prema djetetu nadmašuje svaku društvenu normu, a naš zadatak kao roditelja je da budemo podrška, bez obzira na sve, čak i kada se suočavamo s izazovima naših uvjerenja.

  3. Mašta može svašta. Kod mene su u firmi to i promovisali da radnici ma oficijeln potpisu na dopisima ispod porpisa stave kako žele da im se kolege obraćaju pa je moj šef muškarac stavio On (he, him, his na engleskom) šta je meni bila budalaština jer mu je to prirodninspol. Hajd za raju koja hoće drugačije od hromozomskog i razumijem.

  4. veli rikica: “ne bi bilo etično ponašati se drugačije sa transrodnim osobama nego kao sa “normalnim” ili ne dati im mogućnost i pravo da se izjašnjavaju da budu ono što jesu”

    mislis ne da ti im mogucnost i pravo da se izjasnjavaju i budu ONO STO NISU, a ne ono sto jesu?

    nisam vidio veceg silovanja kompletne civilizacije u mozak od te price o “transrodnim” osobama, gdje ocima gledas jedno (musko), a on te ubjedjuje da je nesto drugo (zensko), a ti na to klimnes glavom i kazes PARDON, ZENSKO SI😂

    sutra kada bi dosla koza i tvrdila da je pas, mi bi se morali sloziti?

    na kraju, evo jedna fotka teoloskog, bioloskog i ideoloskog oca transrodnosti:

    https://postimg.cc/pmWw5G61

    (nekim cudom je hermafrodit!)

Komentariši