Uvijek me je nervirala ljudska nemarnost kad je u pitanju (ne)vraćanje posudjenih knjiga. Pogotovo kad su u pitanju knjige sa posvetom koje sam dobivala od prijatelja za rodjendane i slične prilike. Tako još početkom proljeća posudih ovoj jednoj komšinici za ćerku gimnazijalku nekoliko knjiga medju kojima je bila i jedna sa posvetom od osobe za koju sam bila sentimentalno vezana. I istorija se ponovi. Kao i toliko puta ranije, dodje haman jesen, a od mojih knjiga ni traga ni glasa.
Najgore od svega je što je meni krajnje neprijatno tražiti nazad svoje knjige. Uvijek imam osjećaj krivice, jer mislim da ću time učiniti da se ta osoba osjeća neprijatno, da ću poremetiti nešto u našem odnosu, iako znam da je to moje pravo.
Ali, opet sa druge strane, baš mi žao ove knjige sa posvetom, pa nekako skupim hrabrost i danas pošaljem poruku komšinici, a pritom se osjećam kao neka jadnica, kao da ja nju molim da mi da nešto svoje: “Hej, znaš onu knjigu s posvetom? Baš bih voljela da mi je vratiš, puno mi znači.”
Naravno da je ona odgovorila da je knjige odavno odvojila da mi ih vrati baš ovih dana, ali eto baš je bila stalno u nekim obavezama pa zaboravila.
Čudno, jer i ja imam obaveza, ali uvijek vodim računa o tudjim stvarima, no, što bi rekao jedan moj prijatelj – Nisu svi ljudi isti. Ne možeš očekivati od svih da budu kao ti.
Osjećaj krivice
Nevraćanje knjiga i nevraćanje para, uvijek ti neugodno zatražiti, a neki ljudi jednostavno to imaju u krvi, da ne vraćaju ništa i puste da vrijeme to pojede na tvoju štetu.
Ovo me sjetilo na događaj iz djetinjstva kada sam prijateljici prijateljice posudila knjigu iz knjižnice i ne vraća ti ona meni tjedan, dva, tri dok na kraju nije rekla da joj se knjiga zapalila na neku lampu. I treba ona meni da sad dadne pare za tu knjigu da je mogu otplatit, i nikad ništa… ja došla u knjižnicu, smislila neku priču. Sreća knjižničarka bila dobra pa sam morala platit 5KM (za današnji pojam malo, ali za dijete mnogo) i to iz svog džepa. Ne znam dali sam roditeljima i rekla za taj događaj.
Ma klasična priča! Neki ljudi jednostavno nemaju osjećaj odgovornosti ni prema knjigama ni prema novcu. U stvari, takvim postupcima, pokazuju i da nemaju ni poštovanja prema drugima.
A što se tiče te situacije iz djetinjstva, dobro si prošla.
Šta ćeš, čovjek se stalno uči kome može vjerovati, a kome ne.
Ne znam kad, ni kako, ni zašto, ali kao dijete sam sebi postavila pravilo: gramofonske ploče i knjige ne posuđujem.
Radije ću kupit još jednom pa ti poklonit, nego posudit 😀
A ja budala uvijek posudjivala.
Kad se samo sjetim bez koliko sam knjiga ostala u toku rata kad se po podrumima čitalo baš mnogo jer nije bilo druge zanimacije, mada tad ništa materijalno i nije bilo važno, ali iz ove perspektive baš mi žao.
Bitne knjige su kao srce. To ne dajem u tuđe ruke.
Mislim da će konačno i meni sad ovo biti lekcija.
Samo ovo — https://imgur.com/a/GzHh3BN 😢😢😢
od osnovne škole čekam…
Tužno baš.
A stvarno su Brankovi Orlovi bili posebni, vjerujem da su mnogima od nas obilježili djetinjstvo.
Mislim da ja imam nekoliko njegovih knjiga, Orlove ne, ali sad ovako koliko mogu da se sjetim imam Doživljaje Nikoletine Bursaća, nezaboravnu zbirku priča Bašta sljezove boje i Gluhi barut i možda još neke, ne mogu baš da se sjetim.
A kad je već riječ o dječijim knjigama, ne mogu da ne kažem ono što mi prolazi kroz glavu, a to je da djeca danas izbjegavaju čitati knjige na ćirilici iz prostog razloga što je nedovoljno poznaju, a što je meni tako tužno. Ovo mi je palo na pamet jer ove Brankove knjige koje imam su na ćirilici.
Moja prva najdraža knjiga 🥺
I meni je bila mnogo draga, ali ipak prva najdraža mi je bila “Hajdi”, od švicarske spisateljice Johane Špiri 😃