U moru samoproglašenih pisaca koji danas iskaču kao kečevi iz rukava, nameće se pitanje: šta zapravo znači biti pisac? Da li je dovoljno izdati nekoliko knjiga i smatrati se piscem, kao što to često vidimo? Ili je završavanje studija književnosti i jezika uz postavljanje raznoraznih tekstova po portalima i slično, dovoljno da se proglasiš “školovanim” piscem?
Ne postoji škola koja može naučiti nekoga da bude pisac. Pisac se, prije svega, mora roditi s darom za pisanje. Bez tog urođenog talenta, nikakva škola, učenje ili nadogradnja neće biti dovoljni. Dakle, pojam pisac može se razumjeti samo kao izraz za talentovanog čovjeka koji je izgradio kvalitetan stil pisanja.
A da bi to postigao, pisac se treba školovati i učiti, posebno književnost i jezik. To učenje mu pruža upoznavanje teorije književnosti čime ima mogućnost izgraditi i obogatiti svoj stil pisanja, a kroz čitanje i analizu književnih djela ostvariti dublje razumijevanje slojevitosti ljudskih karaktera i motiva koji ih vode u različitim životnim situacijama, kao i svijeta oko sebe.
Na kraju krajeva, pozicija “pisca” kao radnog mjesta zapravo i ne postoji. Pisanje nije zanat koji se može jednostavno naučiti; ono je spoj talenta, učenja, strasti i stalnog rada na sebi. Pisac nije titula koju nosiš, već ono što jesi i čime se baviš s punim srcem.
Čudno je danas da neki “pisci” brkaju puno srce sa punim džepom, pa smatraju da ako imaju dovoljno novca za štampanje svojih pisanija imaju pravo ponijeti i ovu titilu. Ovaj fenomen često dovodi do zbunjenosti čitalaca jer se kvalitetne književne vrijednosti često skrivaju iza reklamne buke.
Tomas Man je otprilike rekao: “Dajte mi bilo kog čovjeka i od njega, za godinu dana, napravit ću písca.”
I? Jesu li mu koga dali? Je l napravio od njega šta?
Dostojevski je bio inžinjer.
Izazov: Napravi listu najpoznatijih i naboljih svjetskih pisaca, pa provjerimo za šta su školovani.
Studij književnosti i jezika nimalo, n i m a l o, ne utiče na to da li je neko u stanju napisati kvalitetno štivo, a kamoli štivo koje bi se moglo smatrati lijepom književnošću/poezijom. U nekim slučajevima, upravo rigidan pristup koji studij može razviti kod nekih pojedinaca veže im ruke, jako ih ograničava i to je zaista tužno.
Talenat da. Ali prvo – čitanje. Čitanje, čitanje, čitanje. Gutanje, strast.
Može svako pisati, ali ne može svako da srce je usamljeni lovac (Carson McCullers)
To je ona emocija i strast u pisanju, kad daješ od sebe sve.
@vasionka
Meša Selimović je bio profesor jezika i književnosti.
1. Navela sam da je potrebno školovati se i učiti, dajući prioritet jeziku i književnosti,(*posebno), ali time nisam isključila druge nauke. (Smatram da medju njima bolju osnovu daju društvene.)
2. Studij književnosti pomaže iz razloga navednih u tekstu, a i zato što kao ni jedan drugi studij, zahtijeva stalno čitanje, čitanje i čitanje književnih djela.
3.Strast sam i ja pominjala, doduše u kontekstu pisanja, ali to je tu negdje.
4. Znam da je postojao odredjen broj poznatih svjetskih pisaca koji nije imao čak ni više obrazovanje, ali govoreći iz današnje perspektive kada je skoro nezamislivo da neko nema visoko obrazovanje, i dalje smatram da bi izučavanje književnosti i jezika dalo prilično dobru osnovu i imalo prioritet u odnosu na druge društvene nauke, pri čemu ih naravno ne isključujem.
5. Inače, volim izazove. Prihvaćeno, dobit ćeš listu kad stignem da je napravim 😊
Strast za čitanjem je cjeloživotna ili nije. Osjeća se ili ne. Taj osjećaj goni u tu strast. Kada izostaje, izostaje i strast.
Čitanje nije stvar studija.
Strast za čitanjem ne razvija se tokom studija, prekasno je.
(zamišljam sada rahmetli Sidrana, kako bi vodio ovaj razgovor. jedno je sigurno, njega bi mnogo pažljivije saslušala. mislim da je, onomad. imao raspravu u “Oslobođenju” koja se dobrim dijelom doticala ove teme. nažalost, više nemam pristup digitalnom arhivu sarajevskog Mediacentra da ti uploadujem tu raspravu. vjerovatno će iskustvo, koje ti predstoji, doprinijeti da razmotriš svoje trenutno stajalište.)
Mislim da se nismo razumjele.
Ja sam o strasti u tekstu govorila vezano za pisanje.
Što se tiče čitanja, naravno da se strast za čitanjem radja mnogo, mnogo ranije, ali isto tako ona može pojačati svoj intenzitet kroz iskustva, učenje i kontinuiranu izloženost određenim aktivnostima.
( Nisam sigurna da je strast cjeloživotna, poznajem mnogo ljudi koji su nekad “gutali” jako mnogo knjiga, ali su jednostavno u odredjenim godinama zivota tu strast izgubili)
A čitanje, čitanje i čitanje pomaže upoznavanju novih svjetova, razotkrivanju slojeva duše i karaktera, pokretačkih motiva itd., a to sve skupa doprinosi boljem pristupu pisanja.
Za mene je Hemingway etalon…
jer kad čovjek bude u stanju u jednoj rečenici (“For sale: baby shoes, never worn.”) napraviti sve, onda je to, za mene, mjerilo…
OK, Hemingvej je stvarno dobar. I taj njegov najkraći roman na svijetu napisan za opkladu. Mislim da je on bio novinar po struci, ali njegov talent je bio izuzetan, tako da i nije bio presudan izbor zanimanja.
Zanima me šta mislite o ovoj poplavi novokomponovanih pisaca, naravno, pod pretpostvakom da je i u Hrvatskoj isto kao i kod nas?
Posljednjih dvadesetak godina čitam uglavnom samo biografije, memoare, sjećanja, dokumentaristiku…. Vrlo ciljano i vrlo često uvijek ista odnosno slična tematika…
Klasična beletristika mi je banalna, predvidljiva i to me totalno odbija…
Prije 16 godina sam “otkrila” Mešu i nekoliko godina sam neprestano čitala i isčitavala “Derviš i smrt”, “Ostrvo”, “Tvrđava” i “Tišine”, (pročitala jednom sve četiri, pa onda ispočetka iste četiri, i tako nekoliko krugova – činjenica je da me nakon niza godina nakon završetka srednje škole (maturirala sam 1978), jezik, leksik, teme, način pričanja priče jednostavno natjerao da se zaljubim i naveo da iznova i iznova čitam te četiri. Ne moram napominjati da sam u antikvarijatima pokupovala sve što je bilo dostupno… to je već jedna od mnogih mojih anegdota: “Dobar dan, što imate od pisca tog i tog? Uzimam sve…”)
Vrlo često nabavljam knjige/pdf-ove djela po kojima su snimani filmovi…
“Novokomponovane” ne pratim, iskreno, nemam ni vremena. Ako negdje, najčešće na fb, pronađem dobre kritike za neku određenu knjigu, ako je domaća, i ako smatram da bi mogla interesirati i Seniorku, onda razmišljam o kupnji. Ako je tematika samo “moja”, jedino me službena kritika određene knjige može navesti ili da kupim ili da pronađem original (na engleskom) ako je riječ o stranim piscima i izdanjima njihovih knjiga na našem tržištu.
Vi ste, gracia, izgleda pasionirani ljubitelj pisane riječi.
Danas kada ljudi sve manje čitaju, to je zaista lijepo čuti.
Kad pominjete Mešino Ostrvo, i ja sam mu se vraćala dva puta. Zasluženo.
Toliko različitih, odlično dočaranih karaktera na releativno malo stranica.
Neškolovani novinar, vanredan talenat, vješt u onome kako tišina govori, Starac i more.
Super je što si baš izabrala Hemigveja.
*Hemingvej (jedem slova)
dobar tek hhhh
The Lost Generation je bila čini mi se dvogodišnja tematika u srednjoj školi.
Budući smo se zvali “engleska” gimnazija, (a to je značilo 4 godine srednje škole pomnoženo s minimalno 7 školskih sati engleskog tjedno + 2 sata tjedno native speaker”) američka i engleska književnost je bila “must” kroz dvije završne godine…
Danas mi se čini da je upravo to razlog što radije čitam na engleskom, znači u originalu, nego prijevode… znam da me beskrajno nerviraju titlovi prevoda u filmovima, pa kad skidam filmove, radije skidam engleske titlove 😀
Meni engleski i nije baš jača strana pa se odlučujem za titlove na nekom od bakanskih jezika. 😊
Pravo pisanje nije samo u fizičkom činu objavljivanja, već u dubokom razumijevanju svijeta i ljudi. Pisac je onaj koji piše iz unutrašnje potrebe, ne zbog statusa ili profita, nego zbog nečeg suštinskog i istinskog što mora podijeliti s drugima.
Poznavanje književnosti i teorije može pomoći u izgradnji stila i produbljivanju kreativnog izraza, ali suštinska snaga pisanja dolazi iz unutrašnje inspiracije i sposobnosti da se taj unutarnji svijet prenese drugima.
Lijep i istinit osvrt na pisanje.
Hvala sanjine.
@vasionka,
budući da se moj tekst prije svega odnosi na pisce danas, tim više što ja nisam isključila druge nauke, uz davanje prioriteta književnosti, a da ne računamo poznate svjetske pisce koji su stvarali u vrijeme kad nije bilo govora o studiranju bilo čega, a oni su na osnovu svog talenta i rada stvarali sjajna djela, dakle, nemam pojma koliko ima potrebe praviti liste najboljih u kontekstu datog izazova. E sad, pošto sam sinoć to obećala, evo neka lista najboljih svjetskih pisaca sa njihovim zanimanjem, malo da se podsjetimo.
Tolstoj – pravo
Markez- novinar
Semjuel Beket- jezik
Remark – književnost
Umberto Eko-talijanska književnost | teorija književnosti
Servantes- vojnik
Tolkien – književnost
Dzejn Ostin – domaćica
Wirdžinija Wulf -neformalno izučavala viktorijansku književnost
Johann Wolfgang von Goethe- pravo
Rowling- književnost
Dzems Dzojs- kratko studirao medicinu
Vilijam Fokner- nije maturirao, kasnije zavrsio pilotsku školu
Balzak-pravo
Milan Kundera- književnost
Čehov- nediplomirani doktor medicine
itd
Plus ovome da još dodam nekoliko trenutno najboljih svjetskih pisaca
Dona Tart- vrh američke književnosti popularna širom svijeta- književnost
Margaret Atvud- vrsna kanadska spisateljica popularna širom svijeta- književnost
Haruku Murakami- drama
Kazuo Ishiguro, britanski pisac japanskog porijekla, nobelovac – književnost
itd
Pošto si pominjala rahmetli Sidrana, koji je uz sve što je bio, bio i jedan od najboljih pjesnika kod nas, da nevezano za listu,dodam da je i on studirao jezik i književnost.
Ali, da još jednom kažem da se moj tekst odnosio prije svega na samoproglašene pisce, a sa upitnim kvalitetom. Svjedoci smo da ih kod nas ima sve više, kao gljiva poslije kiše. 😁
P.S Nevezano za ovaj post, zabavlja me postavljanje izazova, pogotovo kad dolaze od sagovornika poput tebe- iznimno obrazovane, pametne i interesantne osobe.😊
Uh(!), moja bi lista izgledala puuuuuno drugačije😊
(Vergilije, Homer, Dante, Lorka, Sadi, Bodler, Bokačo, Ovidije, Dostojevski, Šekspir, Prust, Orvel, Stendal, Hese, Gogolj, Zola, Hemingvej, Rumi, Andersen, Po, braća Grim, Svift, Akutagawa, Rilke, Tven, Blasim, Jesenjin, Kami, Kafka, Stoker, Klajv Barker, Francis Bacon, Bukovski, Ezop, Nabokov, Pekić,
Ti si se prilično držala savremenijeg doba😃
Nisam ciljala na obrazovanje i samoedukativnu sklonost, stoga bi skor mogao biti značajnije “na strani” književnosti u odnosu na tvoju listu.
Zanimljiv mi je tvoj odabir. I popularan i poznat. Siguran i gotovo konzensualan.
Na onoj listi nisu mi baš svi omiljeni, neki su postavljeni samo radi ispunjavanja izazova – pisac- zanimanje. 😊
Evo nekih mojih omiljenih; Ep o Gilgamešu, Homerova Odiseja, Ilijada samo dijelom najviše zbog Hektora i Andromahe, Dekameron volim i ja, Šekspira naravno, Orvelovu Životinjsku, Crveno i crno mi je ucrtano duboko u sjećanje, Rumi i njegova neprevazidjena poezija, Oskar Vajld, Bukovski mi je da prostiš nekako prost, Pablo Neruda…
Mogu ti reći da je tvoja cjelokupna lista bogata i žanrovski raznovrsna, ali to me od tebe stvarno ne čudi, mislim, očekivano je slično 😊
Omiljeni pisci su DNK generalne estetske sklonosti duha i sposobnosti oratorstva😊
Apsolutno!
A može ponekad i obratno, kad u autorima koje volimo prepoznajemo dijelove sopstvenih svjetova – bilo da su to misli, osjećanja ili iskustva koje možda nismo znali kako da izrazimo. 😊
Za mene su pisci svi koji pišu. A to za samoobjavljivanje je druga tema ovih modernih vremena.
Ma OK, nek svako radi šta hoće, al kad vidim polupismenog čovjeka i pritom mi se izjašnjava kao pisac zahvaljujući tome što je izdao knjigu ili dvije i još se pravi sav važan, kao on je eto iznad tebe, meni to stvarno ide na živce.
Na stranu što postoje i ljudi koji zaista imaju talenat, a i novac za štampanje svojih djela, ali takvi su obično normalni ljudi i ja za njih imam veliko poštovanje.