Krug života

Gledam taj mali nosić što viri iz bijelog zamotuljka poput vekne hljeba. Pa mi pogled zastane na krupnim plavozelenim očima tog sićušnog bića, koje pomalo začudjeno gledaju na svijet na koji su stigle tog ponedeljka tačno u dvadeset jedan i četrdeset pet minuta. Moj voljeni sin. Iako umorna i iscrpljena ne želim da zaklopim oči dok su njegove otvorene. Ne mogu da ga se nagledam. Hoću da vidi da sam tu, da se ne plaši jarke svjetlosti što dopire sa neonki u bolničkoj sobi porodilišta i stalne škripe vrata na koja već nekoliko puta ulazi i izlazi dežurna sestra.

U glavi mi se naglo odvrće davni film. Tek je došao iz Jugoslovenske narodne armije. Nisam ga vidjela cijelih dvanaest mjeseci. Čudno, izgleda mi kao da je malo porastao. Kratko je podšišan pa mi je malo
neobičan bez guste smedje uredno začešljane kose iznad čela ispod kojeg me gledaju plavozelene oči iz kojih iskri radost jer je konačno došao kući. Moj voljeni stariji brat. Grlim ga snažno i govorim mu kako mi je nedostajao. On se smiješi i govori kako je ponosan na mene jer sam mu u zadnjem pismu pisala kako sam na kraju školske godine imala sve petice.

Trgnem se na trenutak. Pogled mi ponovo počiva na plavozelenim očima mog sina, ali ovaj put osjećam duplu radost. U njima prepoznajem taj isti sjaj, taj odraz očiju svog starijeg brata. Razmišljam kako se život tako čudesno prepliće, zatvara krugove, spaja ono što smo mislili da je nepovratno prošlo.

U glavi se opet odvrće davni film. Prvi sam srednje i na času sam sociologije. Tišina je u učionci jer pišemo kontrolni rad. Naglo se otvaraju vrata učionice kroz koja proviruje glava čistačice. Glasno izgovara moje ime i govori mi da pokupim svoje stvari pa da idemo kući. Gledam je i ništa mi nije jasno. Ona mi hladnim glasom govori da je moj stariji brat imao saobraćajnu nesreću u kojoj je izgubio život. Imao je dvadeset godina. Učionica se zaledila.

Trgne me zvuk otvaranja vrata. Ulazi dežurna sestra, smiješi mi se i kaže mi kako moj sin ima prekrasne oči. Dlanovima brišem tople suze sa obraza. Smiješim se i ja.