Tetka Tidža

Kako je moja mama bila rodjena u mnogobrojnoj porodici, u kojoj je uz mušku djecu bilo još četvoro ženske, slijedom toga sam i ja imala čak četiri tetke. Svaka od tetaka je imala svoj život i porodicu, ali i dovoljno vremena da budu tetke pune ljubavi koje su obilježile moje djetinjstvo.

Razumljivo je da sam i ja svaku tetku voljela, ali nekako najviše od svih tetku Tidžu kojoj sam malčice i ličila bar što se tiče visine: ona je bila visoka i prilično vitka za svoje godine, a ja mršava i vižljasta djevojčica, najviša medju djevojčicama u razredu. Priznajem da je tu bilo malo i ineteresa, jer od svih tetaka, ona mi je donosila najljepše poklone i slatkiše.
Kada sam krenula u školu pa se pokazalo da mi ide od ruke, tetka je odmah smislila plan za mene – jednog dana postat ću doktorica, jer je po nekom njenom ubjedjenju zvanje doktora bilo najveći mogući stupanj uspjeha. Pri tom je tome pridodala da ću od svih doktora samo ja lično moći da je liječim kad ona jednom bude stara i bolesna. Nije mi bilo druge nego tetki obećati da ću ispunti njenu želju, jer kako da je ostavim na cjedilu kad joj jednom budem toliko bila potrebna.
Kod nas je tetka dolazila najčešće dva puta u mjesecu, a kako je živjela u susjednom gradu, ja nisam mogla da idem kod nje baš svaki put kad poželim, ali su zato prilike kada bi nas mama vodila kod nje, budile veliku radost u meni.
Živjela je u stanu koji je meni ličio na veliku kutiju ispresjecanu zidovima čineći sobe i sobice koje su uvijek bile besprijekorno uredne. Najviše me oduševljavala radna soba mog tetka, koji je volio lov i povremeno sa svojih lovačkih pohoda donosio ulovljene životinje čije bi glave poslije preparirao i njima ukrašavao zidove sobe. Bilo je tu nekoliko prekrasnih ptica i jedna lisica, koje su u mojim dječijim očima izgledale tako stvarno i zadivljujuće. Od svega su me, pak, najviše opčinjavale njihove plastične oči koje su izgledale kao prave, pravcate oči koje me upravo gledaju.
Tetka je radila na državnom poslu, ali to je nimalo nije sprječavalo da se potpuno predano brine o svojoj porodici: tetku i dva sina i ćerki koji su bili dosta straiji od mene. Naravno da sam voljela i svoje rodjake, naročito najstarijeg rodjaka Emira. Sjećam se kad smo jednom bili kod tetke, moj rodjak Emir me poveo u svoju sobu u kojoj je bilo hiljadu zanimljivih stvari, različitih suvenira, raznih kutija sa njemu važnim sitnicama, figurica, stripova i raznih knjiga, i rekao mi da je medju gomilom knjiga zagubio neko važno pismo pa počeo da pretura po njima. Odmah sam mu ponudila svoju pomoć i dječijim rukama prevrtala ukoričene listove u potrazi za pismom.. Nekim čudo desilo se da je iz prve knjige koju sam uzela ono ispalo. Emir me je za nagradu kasnije poveo u šetnju i kupio mi veliki sladoled, a ja se pravila važna jer sam mu pomogla, toliko da sam, na moju žalost, sasvim novu majicu koju mi je mama obukla baš za tu priliku, nespretno uprljala sladoledom.
Ponekad kada bi bili kod tetke, svi smo zajedno izlazili u šetnju. Tada bi tetka Tidža odijevala divne komplete koje je sama lično krojila zahvaljujući tada popularnom modnom časopisu Burda, u kojem su dolazile skice iscrtane na ogromnim listovima papira sa šemama za kroj koje su meni ličile na neki labirint, a u kojima se tetka tako lako snalazila penoseći ih na materijale i stvarajući prave male umjetničke kreacije. Bila sam ponosna što je moja tetka mogla uraditi šta god poželi.

Nažalost, ja nisam ispunila obećanje koje sam dala tetki u djetinjstvu. Nisam nikad postala doktorica, jer me život odveo u nekom drugom pravcu, a ko zna, da jesam možda sam joj bar malo mogla olakšati kad se jako razboljela, toliko da ju je bolest otrgnula od nas, a njenu dobru dušu već odavno odvela u dženetske bašte.

Nekoliko godina poslije mojoj dragoj tetki Tidži, pridružile su se i dobre duše mojih ostalih tetaka. Vjerujem da su sada sve četiri zajedno i da, dok negdje odozgo brižno motre na svoju djecu i unučad, ponekad bace pogled i na mene.