Jedne prilike, odmah nekako u onim poratnim godinama, kada su u našoj zemlji još uvijek bile raspoređene trupe UNPROFOR-a, desi se da njihov bataljon koji je bio stacioniran nedaleko od grada, pozove nas nekoliko sa Radija na večeru u svoj kamp. Do kampa smo stigli njihovim džipom, a tamo nas dočekaše sa bogatim švedskim stolom, ali, ne lezi vraže, među svim đakonijama hljeba ni za lijeka. Helem, da je na stolu ne znam ti šta, ako nema hljeba, ja, tipična Bosanka, ću ostati gladna, pa tako i to veče bi.
Potom nam rekoše da ćemo imati priliku odgledati njihov nacionalni ples koji će njihovi momci izvesti specijalno za nas. I zaista, od onog što vidjeh, ostah bez daha, ali bukvalno.
Pred nas izletje desetak momaka, golih do pasa, išaranih lica jarkim bojama. Rasporediše se u dvije grupe, te pođoše ritmično udarati stopalima o pod, lupati šakama u prsa i pjevati na nekom nerazumljivom jeziku. Ni to im ne bi dovoljno, nego pođoše skakati, praviti grimase, plaziti jezike, urlikati i grebati svoja gola tijela vlastitim rukama. Časna riječ, prestravih se od njih.
Rekoše nam da je to tradicionalni ples, iliti ratni poklik — haka, koji izvode Maori, inače starosjedilačko stanovništvo Novog Zelanda kojem su pripadali i ovi UNPROFOR-ci.
Potraje to neko vrijeme, jedva dođoh sebi od svega, a onda, da li od dojma koji je ostavio na mene ovaj luđački ples ili dragi Bog zna zbog čega, tek na povratku kući me dočeka nešto što mi nikad neće biti jasno da li se zaista desilo ili se moja mašta poigrala sa mnom.
Bilo je oko jedan iza ponoći, Novozelanđani nas dovezoše do zgrade Radija, raziđosmo se svako svojim putem. Do kuće sam mogla doći na dva načina — jedan put je vodio pored gradskog groblja, što sam u startu odbacila, a drugi je vodio glavnom cestom, koja je u to doba bila pusta. Trebalo mi je nekih desetak minuta do kuće. Pod dojmom večeri, koračala sam žurno trotoarom, a visoke ulične svjetiljke su bacale bijelu svjetlost. Noć je bila tiha, nijedan automobil nije prošao, sva svjetla okolnih kuća su bila pogašena. A onda ga ugledah. Ispred mene, na nekih dvadeset metara, na sred ceste, niotkud se pojavio džinovski bijeli pas, visine od nekih metar i trideset centimetara. Mirno stoji na onoj bijeloj liniji na cesti koja odvaja lijevu od desne trake. Ničim se ne oglašava, samo je tu.
Nikad mi neće biti jasno kako sam smogla hrabrosti i snage da prođem pored njega, a sve to učeći suru El-Felek, gledajući strogo pravo pred sebe, u svoje korake, sve do trenutka dok ga nisam prema nekoj svojoj procjeni ostavila na korak-dva iza sebe. Onda sam se okrenula na trenutak. Bijela linija na cesti bila je prazna, kao da ga nikad nije bilo. Ne, nije mogao otići nigdje, sigurna sam. Samo ga više nije bilo tu. Potrčala sam koliko me noge nose.
Haj sad znaj šta je bilo u toj njihovoj hrani😄
Vidi stvarno, meni nije palo na pamet da su nam mogli u hranu staviti šta 😁
da je bilo kruha, to se sigurno ne bi desilo 😀
Hm, znači i vi povezujete sve sa hranom 😁
Mi? Mi nismo mi 😀
ovdje smo svi uglavnom na “ti” 😀
MI? Mi nismo sami – Jura Stublić i Film, ako se ne varam. 😊
OK, pokušat ću sa ti. 😊, al’ nemoj mi zamjeriti ako neki put opet bude “vi” dok se ne naviknem da si ti ti 😊
vikat ću na sav glas kad bude “vi” hahahha
Dobro, dobro, samo šuti i biće sve kako kažeš TI 😊
🎼Koliko puta si ljubila stranca i bila kao ptica pored čovjeka koji ne leti do tvojih visina🎶ignorišite me ja samo malo pjevušim🎶😄
Sad se ja pitam šta li je danas bilo u tvojoj hrani😁
kod mene pileća juha i filani patlidžani 😀
Nadam se da je bilo i hljeba, u protivnom moglo je biti svašta, kao i moja fatamorgana davno nekada. 🙂
Seniorka je jela kruh, ja uglavnom kruh ne jedem 😀
Pa pjevam vam tu pjesmu od Jure, aman
Joj, ja se bila sjetila samo naslova Jurine pjesme, tekst sam negdje usput zaboravila, zato nisam skontala šta ti bi, bona.🙂
Možda si baš nešto pojela, a s druge strane, đe efendija da nam kaže šta znače utvare? Ja inače volim ove spooky priče, pa bih voljela i komentar, objašnjenje, šta god 👀👀👀
Pa onda bi se i drugima desilo slično, svi smo jeli.
Ne znam. Ja mislim da je to u stvari bilo zato jer je i prije nego se pojavila ta “utvara”mene bilo strah, jer je bilo kasno i pusto sve, a bila sam sama. Inače se plašim kasno noću ići sama, pa se vjerovatno taj strah poigrao sa mojom maštom i stvorio nekako tu iluziju, a kako je to bilo moguće, pojma nemam. Sve u svemu, bilo je užasno iskustvo. Kao kakav psihološki triler.
U utvare i ne vjerujem baš, valjda 😁
@gracia
Ponekad, kad se slučajno desi da dok jedemo nedostaje hljeba, moj sin obavezno uzme za sebe posljednji komad i kaže mi da je bolje da on pojede nego ja i da je to za moje dobro, a uopšte nemam problema sa linijom, ali eto, pažljiv je😂
😀
dobar izgovor zlata vrijedi 😀
Baš tako 🙂