Čovjek sa velikim slovom Č: čika Jovo

Koliko smo puta i sami svjedočili tome da su najkvalitetniji ljudi, kojima smo pristupali sa strahom od odbijanja i očekivali  aroganciju visokog položaja, ustvari, prijazni, skromni i mekani poput pamuka – dok su oni upitnog kvaliteta ličnosti i nepostojećih vrlina, nerijetko prvaci u odbojnosti, samoreklami i narcizmu.

U ovu prvu grupu, spadao je tada već penzionisani brigadni genaral Armije BiH, gospodin Jovan Divjak ili čika Jovo kako su ga, na njegovo inzistiranje zvali mnogi, a kojeg sam upoznala onih prvih godina kada je u našoj zemlji bila zaživjela fondacija “Obrazovanje gradi BiH” čiji je on bio i jedan od inicijatora, a ujedno i prvi predsjednik.

Bilo je to onih poratnih godina, kada ga je jednog dana, direktor našeg Radija doveo u našu redakciju kako bismo predstavili rad ovog Udruženja. Inače, “Obrazovanje gradi BiH” je bilo udruženje osnovano u cilju stipendiranja i drugih oblika podrške u obrazovanju i stručnom osposobljavanju djece žrtava rata i izrazito talentovane djece u BiH, a na njegovom čelu tada bio je on – penzionisani brigadni general Armije BiH, gopodin Jovan Divjak.

Čika Jova je bio  nevjerovatno divan i pristupačan čovjek.  Kada je ušao u našu redakciju, sa osmijehom na licu i gomilom plakata pod rukom kao reklamnim materijalom Udruženja sa ispisanim logom i ciljevima Udruženja, odmah se mogla osjetiti sva njegova jednostavnost i toplina. Nije bilo ni govora o strogosti vojnika, ali ipak je zračio nečim što je iziskivalo krajnje poštovanje. Sjećam se kako se svakim od nas rukovao i srdačno pozdravio, kao da smo ravni jedni drugom. Nije se ponašao kao neko ko nas je nadmašio u statusu, znanju, niti bilo čemu drugom, već kao sasvim občan čovjek među ljudima. Govorio je sa nevjerovatnom strašću  o obrazovanju, o mladima i o budućnosti naše zemlje. Smatrao je da je obrazovanje jedini pravi način za napred i da nijedno dijete ne smije ostati uskraćeno za njega.

Sjećam se da se tog dana dok je kod nas bio čika Jova, dogodila i jedna pomalo neprijatna stvar koju smo kasnije često prepričavali i smijali joj se. Kako smo sjedili u prostoriji tik ispred studija u koji je upravo ušla mlada kolegica, koja je bila nova kod nas, zapravo još uvijek srednjoškolka, koja je sa starijim kolegom vodila Omladinski program, u jednom trenutku je mene direktor zamolio da pojačam radio-prijemnik kako bi čika Jova čuo kako mlada kolegica koja je išla “uživo”ima lijep i obećavajuć’ glas. I baš u trenutku kad sam ja pojačala, da li zbog treme ili ne znam zbog čega, tek, kolegica je napravila grešku u čitanju nekog priloga, pa umjesto Bayreov, pročitala Bauerov aspirin. Ne treba govoriti kako smo svi propadali u zemlju, ali čika Jova je odmahnuo rukom i rekao da uvijek postoji šansa da pogriješi onaj koji radi, ali da daleko više griješi onaj koji to ni ne pokušava.

Čika Jovo nije bio samo general, već prije svega svjetionik ljudskosti i humanosti. Njegov trud i rad kroz fondaciju “Obrazovanje gradi BiH” pomogao je bezbroj djece, omogućio im obrazovanje i otvorio vrata koja su se za mnoge činila zatvorena. Njegova veličina nije bila u tituli, nego u sposobnosti da saosjeća i pomaže. Upoznati ga, značilo je upoznati čovjeka sa velikim slovom Č.

Neka mu je laka zemlja bosanska koju je toliko volio.