Radeći danas s jednom trinaestogodišnjom djevojčicom na priči Šarko, odličnog dječijeg pisca Alije Hasagića Dubočanina, opet sam osjetila onu istu emociju koju mi uvijek izazove ova dirljiva priča o vijernom psu. Koliko samo ljubavi i požrtvovanja za čovjeka imaju ova divna bića. Psi vole bezuslovno, dajući cijelog sebe i ostajući uz nas, ma šta da se dogodilo. Ostaju čak i onda kad ih zapostavimo ili zaboravimo.
Možda još samo djeca nose tu iskru čiste, neiskvarene ljubavi, ljubavi koja je toliko jednostavna i bez očekivanja.
Priča je zapravo samo primjer svega onoga što bi čovjek trebalo da bude – vijeran, nesebičan, spreman da sve žrtvuje za onoga koga voli. Tužna je spoznaja koliko su danas mnogi ljudi, često daleko od te slike, birajuć’ sebične puteve. Apsurdno, zar ne? Onaj koga smatramo životinjom pokazuje više srčanosti i postojanosti nego pojedini ljudi, koji se ponose svojom ljudskošću.
Možda digresija za kraj, ali svakako ide u prilog neljudskosti: Nakon strašnih poplava u Hercegovini danas pojedinci na društvenim mrežama ispisuju poruke kojima likuju, nazivajući ovu strašnu nesreću kaznom zbog visokih cijena jagnjetine u restoranima po Jablanici.