Iz velikog čardaka, prostrane sobe na spratu stare bosanske kuće koja je odisala mirisom čistoće i lavande, dopirali su zvuci molitve, jasni i spokojni, naizmjenično se smjenjujući sa glasnijim zvucima zajedničkog učenja. Bila je to prva godišnjica smrti nane, kako su je zvali skoro svi mlađi u porodici, pa tako i ja, njena snaha, noseći u srcu dubok trag njene dobrote.
Čardak, ispunjen ženama u dugim haljinama i raznobojnim maramama na glavama, bio je preplavljen tihom, dostojanstvenom tugom. Na vrhu sobe sjedile su dvije mlade bule, blagog osmijeha i čistih duša, predvodeći tevhid. Njihovi glasovi su se slijevali poput tihe rijeke, ispunjavajući prostor i dodirujući zidove stare kuće, kao da su i oni, kroz tragove prošlih vremena, slušali molitve s poštovanjem. Učenje bula smjenjivalo se sa zajedničkom molitvom okupljenih žena koje su sjedile poredane po dugačkoj sećiji, kauču i drvenim stolicama. Na licima im se ocrtavala tiha tuga koja bi se povremeno pretvarala u toplu suzu u krajičku oka.
Nana je bila žena kakva se rijetko sreće. Žena velikog srca, neizmjerne velikodušnosti, uvijek dostojanstvena i mudra, s dubokim osjećajem za druge. Njeno prisustvo ispunjavalo je kuću toplinom, mirisima pite, kahve i tihe brige za sve oko nje. Nije bilo potrebno mnogo riječi – njene ruke su liječile, njen osmijeh smirivao, a njena mudrost pružala snagu kad je najviše bila potrebna. U njenim očima bilo je razumijevanje za sve slabosti i pogreške drugih, jer je znala da je čovjek, koliko god jak, u suštini krhak. Učila nas je da borba, upornost i trud, čak i onda kada nam se čini da nismo uspjeli u sebi nosi vrijednost. Njen pogled uvijek je bio negdje dalje, kao da je vidjela više nego što smo mi mogli razumjeti u tom trenutku.
Dok je čardakom odzvanjao tevhid, među ženama se osjećala povezanost i zajednička tuga, ali i ponos što su poznavale nanu. I dok su se molitve nizale, u dušama se radjalo osjećanje da nana nikada zapravo u potpunosti nije ni otišla. Ostala je u svakoj izgovorenoj riječi, u svakom kutku kuće i u toplim sjećanjima, kao tiha prisutnost koja nas nastavalja čuvati i negdje odozgo brinuti za sve nas.
