Kada sam ja bila mala pa kad bi se dešavalo da babu ponekad “uhvate” leđa ili kako bi to on reci “uščaknu”, znao se moj zadatak. Babo bi lezi na kauč, a ja onako mršava i ne previše teška polako, na prstima bih se popni na njegova ledja, i polako, korak po korak, hodaj po njima. Taj postupak je imao i stručno ime, a glasilo je – “progazati leđa”. Onda bi mi babo davao upute:” E, tako…sad malo jače stani tu… sad se spusti malo niže…”, a ja pažljivo slušala navigaciju, hodala mu po leđima i povremeno ih pritiskala svom svojom dječijom snagom noge, sve onako kako je tražio. Poslije nekoliko minuta tog liječenja babo bi ustani “k'o nov”, bar bi on tako tvrdio, a ja bila sva sretna što su ga moji dječiji koraci izliječili.
Godinama kasnije, negdje pročitah da “progazati leđa” nije ništa drugo do tehnika masaže po imenu “ashiatsu” koja potiče iz drevnih tradicija Azije, tačnije Japana. Ova metoda se koristi hiljadama godina kao dio tradicionalne kineske medicine i japanskih masažnih tehnika, a uključuje terapeuta koji koristi svoja stopala da primjeni pritisak na tijelo, što omogućava duboku relaksaciju, poboljšanje cirkulacije i osjećaj olakšanja kod napetosti, a ja bila uvjerena da radim čudo. 
