Nevjerovatno je koliko neka od tih malih naizgled nevinih dječijih bića ponekad u sebi mogu nositi surovosti i zla. Sjećam se da smo bili na času likovnog, mogli smo biti peti-šesti razred. Likovno nam je predavao nastavnik Miladin koji je u naš mali grad došao čak iz Srbije, a sudeći po njegovom specifičnom akcentu, vrlo moguće negdje sa juga, pa nam se učinilo da bi bilo zgodno da mu damo neki nadimak koji bi odgovarao temperamentu južnjaka – Miladinče. Tog dana naš zadatak je bio da crtamo cijelu figuru čovjeka, pa je nastavnik Miladinče, svojim tamnim očima neko vrijeme kružio pogledom po razredu, da bi mu se na kraju pogled zaustavio na djevojčici koja je sjedila zajedno sa mnom i rekao joj da ode do table i stane ispred nje kao model koji ćemo mi ostali crtati. Djevojčica se neko vrijeme vrpoljila i snebivala u klupi, pa tek nakon što je nastavnik Miladin ponovio da ustane, sa nekim grčem na licu otišla do table, zaustavila se ispred nje i okrenula prema nama. Pred tablom je stajala skoro cijeli čas, a mi smo za to vrijeme imali slobodu da odšetamo do nje kako bi bolje vidjeli neki detalj za slučaj da ga iz svoje klupe nismo mogli dovoljno dobro uočiti pa nacrtati. Pred sami kraj časa kad su naši crteži bili završeni, nastavanik Miladin joj je rekao da se vrati u klupu, a nama ostalima da slobodno prošetamo od klupe do klupe i vidimo radove naših drugara. Nedugo potom, našoj klupi prišao je plavokosi dječak koji je sjedio u posljednjoj klupi noseći u rukama svoj crtež. Spustio ga je na sto izmedju nas dvije, uperio prst prema jednom detalju na crtežu i obratio se djevojčici rekavši naglas kako je nacrtao čak i to. Pogledavši malo bolje, spazih da pokazuje na njenu desnu cipelu koja je sa jedne strane bila odlijepljena. I dok je on držao prst na puknutoj cipeli i zlurado se cerio, djevojčicino lice je oblilo rumenilo, a oči su joj se napunile teškim dječijim suzama.
Crtež dječije suze
Najčudnije je to, da djeca najčešće ismijavaju i ponižavaju drugu djecu zbog nećega na što ismijavano dijete ne može utjecat, a to je siromaštvo.
Da. Djeca stvarno znaju biti okrutna i to baš na način da nadju tu neku slabu tačku na koju to drugo dijete ne može utjecati.
U stvari, ja mislim da djeca koja su sklona tom ponašanju imaju neke vlastite nesigurnosti, pa tako pokušavaju da ih prevaziđu.
Stvarno nisam sigurna jesu li u pitanju nesigurnosti ili štoli. Iako ima djece nekad izazivaju kad im se netko sviđa, ali, ali… valjda bi prestali kada bi vidjeli suze. Nažalost danas ima puno gorih stvari od izazivanja i ruganja, a to je fizičko nasilje.
Teška tema, tko bi ga znao tko je tu kriv. Djeca su društvo u malom ili?
Ma ima tu svašta pomalo, i vlastitih nesigurnosti i bezobrazluka i odgoja…
Djeca umiju biti okrutna.
Natjera te da se zamisliš nad onim “djetetom u sebi”
Sve više sam uvjerenja da i to dijete odrasta i da tek iz njegove prizme život i svijet imaju smisla.
Ovo je neko “lažno dijete”.
Slažem se. Život i svijet mogu zaista imati pravog smisla iz ugla djeteta u
nama. Problem je samo što neki ne dopuštaju tom djetetu da živi ili ga na životnom putu jednostavno izgube.
Samo, i to dijete mora biti pravo dijete.
Pa djetinjstvo je jedini period u životu, u kojem sam bila ismijavana i to od strane druge djece. I pod tim mislim na period do nekih 10-11 godina. Kasnije se ljudi koriste nekim drugim taktikama, nisu toliko direktni, ali i ne pogodi toliko kao kad svima vjeruješ i jednostavno – ne očekuješ. Živiš okružen samo ljubavlju, onda odeš u školu i djeca ti “nađu mane” i ismijavaju zbog toga.
Zadirkivanja u djetinjstvu bilo je uvijek, ima ga i danas medju djecom i biće ga uvijek, ali ovaj slučaj kojeg se ja sjećam je bio baš, baš okrutan.
Normalno da tokom života kroz razna iskustva stvaramo nekakav odbrambeni mehanizam pa nas ne dotiču te neke suptilne provokacije pojedinih zlih ljudi.
I hvala Bogu da je tako.
Ovdje je meni zanimljivo jedno pitanje: Kako malena djeca, od svega tri ili četiri godine starosti, razumiju sarkazam odraslih?
Nije da ga racionalno, kroz um, razumiju u značenju, ali razumiju taj zlokobni ton.
Djeca se kroz nas pripremaju za svijet i uče o njemu. Ismijavanje nije njihov patent nego naš. Ona će ga samo primjenjivati nepatvorenog. I ismijavanje će primjenjivati naivnije od nas. Zato djeluje brutalnije.
Mislim da su djeca izuzetno osjetljiva na emocije, pa tako osjete i sarkazam. Moguće da imaju razvijeniju senzibilnost negoli odrasli ljudi. A možda i intuitivno, i ne samo po tonu glasa, nego i izrazu lica odraslog čovjeka.
Vezano za ismijavanje, da, djeca su kao spužva, sve upijaju.
To je ono kad se kaže da se mnogo toga nosi i iz kuće. (a i skuplja iz cijelog okruženja)
Djeca uvijek od odraslih sve kopiraju, pa je i taj dječak negdje pokupio od nekog odraslog neko ruganje nekome.
A niko mu pritom od njegovih nije rekao da to nije u redu.