Neka, sutra ću

Kako je jesen, moja terasa i donji dio dvorišta svako jutro osvanu prekriveni suhim lišćem, što džinovskim smedjim listovima vinove loze koja je na izdisaju, što sićušnim zlatnim listićima stabla šljive i jabuke što ih vjetar donese iz bašte. Taj cijeli kaledioskop boja prožet sjenama Sunca što proviruje kroz gole grane, ali i slika moje mačke Lenčice koja se stvori odnekud na terasi i svojim šapicama provlači kroz taj šuštavi tepih uživajući u igri sa lišćem, stvori mi toliko ugodan osjećaj da mi naprosto bude žao da uzmem metlu u ruke i bacim se na posao da ga uklonim sa terase. Odnekud mi izviri i sjećanje na djetinjstvo kad smo s jeseni u školu nosili suhe, zlatne listove različitih nijansi, oblika i veličina pa ih bojili vodenim bojama i preslikavali na listove bloka za crtanje, pa me i to na trenutak zaustavi u mojoj namjeri.

Izišla jutros na terasu, odlučna da zanemarim sve te nostalgične osjećaje i sredim ju, kadli mojom ulicom koja inače vodi prema jednom šetalištu, prolazi ovaj jedan šetač, slikar po vokaciji i veliki zaljubljenik u prirodu. Zastade na mojoj kapiji, pa mi kaže: “Gospodjo, kako možete uklanjati tu ljepotu? Molim vas, ne dirajte je.”

I šta ću, ostavim metlu. Neka, sutra ću sigurno..