Potpis

Krenula jutros u Poštu, pa na trenutak, da se obujem spustim adresiranu pošiljku u velikoj bijeloj koverti, onoj A4, na mali ormarić za obuću koji stoji napolju blizu ulaznih vrata. Oko nogu mi se motaju Hans, voljeni mačor mog sina, a uz njega kao privjesak moja ljubimica, mačkica Lenčica. Sjetim se da sam zaboravila da im dam doručak, pa se brzinski spustim do ostave po konzervu sa hranom. Vraćam se. Dočeka me svojeručni potpis jednog od njih dvoje – tragovi mokrih, prljavih šapa divno se ističu na bjelini koverte. Poludim malčice pa opalim paljbu po Hansu jer mi se učini da su ipak njegovi jer su nekako pokrupni, za razliku od moje Lenčice koja je tako nježna. Sin me čuo pa eto ga na vrata. I tako raspravljamo, on brani Hansa, ja Lenčicu. Kad je sinu ponestalo argumenata pogleda me i hladno reče:” Nemoj sad da uporedjujemo otiske sa šapama!”I šta ću, nasmijem se i završim priču.