Ruke

Majstor mi radio nešto oko struje pa naplatio materijal i ruke, sve skupa nekih 50 KM, što je ruku na srce, bilo jako povoljno. Druga stvar što nisam imala sitna, pa sam mu te pare obećala sutradan odnijeti na ruke, pa sam se smrzla dok sam išla njegovoj radnji na drugom dijelu grada, iako su mi ruke bile u džepovima.

Negdje na pola puta do njega sustiže me neki dečko vozeći bicikl bez ruku. Išlo mi je na ruku što je odjednom stao da nešto podesi na biciklu, pa sam imala priliku da mu kažem da bude li tako vozio može polomiti ruke. Poslušao me i nestao negdje ispred mene. Produžila sam i ja dalje, a onda na trenutak zastala kraj izloga knjižare koja je bila na putu do radnje, u čijem izlogu ugledah Marinkovićeve “Ruke”. Sjetih se kako mi je osoba koja mi ih poklonila za jedan rodjendan bila poput nevidljive ruke koja me provela kroz jedno ružno razdoblje života. Sjetila sam se i riječi osobe koja mi ju je pružila: “Za trenutke kad ti se čini da ti niko ne pruža ruku.”

Nastavila sam da koračam, kadli mi odjednom iz misli izroni sjećanje na jedan čas iz fizike kad smo učili pravilo desne ruke. Nisam se mogla sjetiti detalja, osim da je nastavnik koji nam je predavao bio toliko dobar du mu se moglo jesti iz ruke. Odbacila sam to sjećanje i uskoro bila pred vratima majstorove radionice. Kad mi je otvorio vrata, nakon prijateljskog stiska ruku, izvadih crvenu novčanicu i stavih mu je u ruku. Prije nego što se pozdravih iz unutrašnjosti radionice proviri onaj mali što je vozio bicikl bez ruku. Majstor mi reče da mu je on desna ruka u poslu.. I tako, iz prve ruke, saznah da sam džaba prevalila drugu polovinu puta jer sam malom mogla dati pare u ruke.