Logično da svako od nas o sebi ima dobro mišljenje, pa čak i onda kad je svjestan svojih mana pokušava ih opravdati pa ih time umanjiti pred samim sobom. Isto tako, ljudi koji nemaju savjesti nisu ni svjesni svojih mana pa nemaju o čemu ni pričati.
Zato ja mislim da je najbolje da govore djela o nama.
No, kad bi pretpostavili da ja imam savijest i da sam u potpunosti svjesna svojih osobina, i da pritom otklonim sav subjektivizam i moje samoopravdanje za loše osobine, ja bih kod sebe kao najveću manu istakla naivnost jer sklona sam da nasjedam na ono što mi ljudi kažu, obećaju da će uraditi itd. Problem je što uvijek krenem od sebe i kažem: Ja kad nešto obećam, tako će biti makar se na glavu nasadila, a u slučaju da se i dogodi nešto nepredvidjeno učinim sve da se toj drugoj strani izvinem ili na neki način kompenziram, nadoknadim na neki, možda, drugačiji način, dok se ti neki ljudi ponašaju kao da nikad nisu ni obećali. Jednostavno, kao da dobiju neku vrstu amnezije.
Znam da je ova postavka glupa, jer nisu svi ljudi isti, ali uvijek iznova ponavljam grešku, valjda zato što se uvijek iznova ponadam da ću naići na ljudsku dobrotu.
Primili k znanju?
Dobra ti ova igra, inspiriše da se propitamo sami o sebi ?
Šta je jedna igra za Vasionku. Ona to prekuca u sekundi ?
🙂 Vasi kratku disertaciju odradi s ovim igrama.
Juče mi došao lik koji hoće u kućni savijet za naše naselje i govori mi za i protov i kalkulošem u glavi šta bi bilo i dadnem mu glas. I onda tek kada je otošao počnem se preispitivati šta ako je jedan od onih koji će me izraditi. Valjda je to rizik koji moramo prihvatiti pa vidjeti da li će održati riječ.