Slučajno mi se u rukama nadjoše neke stare enciklopedije za mlade, pa me želja minu na vrijeme dok nije bilo interneta pa se raznolike zanimljive stvari kao neki tajanstveni daleki svjetovi pakovali između korica koje su obično bile većih formata, bogato ilustrovane i privlačne. Zaustavim se na jednoj prepunoj zanimljivosti o porijeklu starih običaja i vjerovanja, ali i vezi načina današnjeg života sa onim u nekim davnim vremenima.
Uglavnom, u enciklopediji mnogo simpatičnih pitanja i odgovora za one koji vole čačkati po takvim stvarima, a ja se zadržah na jednoj neobičnoj i pomalo smiješnoj.
Pitanje glasi: Zašto u restoranu gosti dok jedu vole da sjede okrenuti “leđima prema zidu”? I stvarno, vratim film na neke moje odlaske u restorane i skontam da se uvijek ugodnije osjećam kad sjedim i jedem za, na neki način zaklonjenim stolom, okrenuta zidu leđima, a ne negdje na sredini restorana. I ne samo u restoranima, nego i u kafićima i uopšte na sličnim javnim mestima. A enciklopedija mi i kaza zašto je to tako.
Citiram: Ova navika potiče još iz vremena kada je pračovjek nastojao da zauzme takav položaj pri jedenju, u kojem bi bio najzaštićeniji od iznenadnog napada. Trenutak kada se proždire dugo željena i teško uhvaćena divljač prava je zgoda za neprijatna iznenađenja. Zato je naš predak volio da u takvoj situaciji ima kakvu stijenu iza sebe, a pred sobom otvoren vidik i pregled situacije. Završen citat.
E sad, baš sam se ovom nasmijala i nikako ne bih mogla da povjerujem da ova moja navika (a i mnogih ljudi, kako stoji u enciklopediji) vuče ovako daleke korijene, prije će biti da ima veze sa nečim mojim podsvjesnim, ali opet na trenutak pomislih – a da ipak nije neki atavizam, hm…ili to kolektivno nesvjesno o kojem se toliko trubi…
Kolektivno nesvjesno ili?
Možda u nama (tebi i meni) ima nešto prahistorijsko, dok drugi gledaju da su u centru pažnje, tj. da bi bili viđeni. Lijep, suhozimski pozdrav, Rikice. ?
Možda u svima nama ipak ima nešto prahistorijsko, s tim što ni svi pračovjeci nisu bili isti, hm..
Otpozdrav 🙂
Mislim da si u pravu.
Dala si mi još jednu temu za razmišljanje:
S obzirom na to da smo vjerovatno još neke stvari nesjvesno nasljedili od naših predaka, sve u cilju zaštite, preživljavanje itd. – da li bi bilo naivno razmišljati o psihičkim bolestima današnjice sa ovom temom?
Da objasnim ukratko: kao što si spomenula za restoran i da nam je na nekom nivou jasno da moramo da se zaštitimo kako bismo jeli hranu i kako nam predatori u smislu životinja ili možda drugi ljudi ne bi ukrali tu istu hranu – da li smo u tom smislu razvili određenu vrstu anksioznosti? Ne živimo više kao naši preci, tehnologija, higijena su razvijeni na visokom nivou, upotreba medicine nas je spasila mnogih “neizlječivih” bolesti koje su postojali u historiji.
Nakon svega ovoga, mi i dalje imamo taj neobjašnjivi strah i samim tim imamo dosta ljudi koji pate od raznih mentalnih bolesti. Neki pate više a neki su se nekim čudom “uklopili”.
Pitam se da li smo, koristeći nesvjesne obrasce ponašanja preuzete od naših predaka, koje nam danas više nisu primarno potrebne, na neki način razvili mentalne bolesti koje ne možemo objasniti savremenim životom?
Hm, anksioznost kao dio kolektivno nesvjesnog? Stvarno bi se dalo o ovom razmišljati. Mislim da bi se mogli dovesti u vezu neki blaži oblici mentalnih bolesti, a za ozbiljnije poput psihoza, teških depresija i sl, ipak ne bih rekla.
Možda bi se to moglo praktično pojasniti kada bi pogledali da je većina teških mentalnih oboljenja genetski predodredjena i broj ljudi koji obolijeva od njih je znatno manji od ljudi koji pate od blažih oblika koje su jako raširene. S tim u vezi, možda bi mogli reći da svi ti blaži oblici mogu da svoje porijeklo nadju upravo u tom kolektivnom nesvjesnom, dok teški oblici ipak ovise o pojedincu, odnosno genima, a kad se nadoda još i kolektivno nesvjesno, dobijemo to što dobijemo.
Sve rečeno ne uzimaj ozbiljno jer stvarno nemam pojma, nego ‘nako nagadjam.
Dobro pitanje.. većini je ugodno po ćoškovima natenane žvakati. Prva ja ću sjesti radije i vani na -5 kod Želje, nego slušati graju i bistv
Moji ludi prsti mi počesto prelete na prijevremenu objavu ?
… i bistvovati među puno ljudi. Mada se ja tako ponašam i jer sam strastveni pušač.. Vjerojatno je to i zbog zone komfora, koju kao da smo zaključali ili totalno ili to radimo po osjećaju (ne mora nam biti svakodnevnica)..
Najradije biram(o) jesti kući i opušteno bato
Pa da. Evo nešto kontam, kod kuće mi ni na kraj pameti gdje i kako ću sjesti da jedem. Ma ne moram ni da sjedim, nekad ja to u hodu, kad žurim. To je ta opuštenost i rahatluk koji imamo u svojoj kući kao nigdje drugo.
Smiri te prste, nemoj da te tražim po komentarima 🙂
laydmoon chitash mi misli, ja odmah pomislio na Zhelju kad mi ono rukom izovlite pokazhe da sjednem za sto s nekim neponzatim ljudima i onda mi u po frke s onog skliskog metalnog tanjira odleti pola cevapa na sto pa ja to nekako brze bolje hvatam, da mi oni preko puta stola ne uzmu – tacna ova teorija iz posta da ima nesta prahistorijsko u nama vezano za hranu.
Može bit.
A jest, to je stvarno ostalo od prije u nama.Čitala sam to negdje više puta.
??