Šta je život

Dok vani steže minus, unutra pucketa kamin za koji sam jesenas, sa sinom, slagala drva, čemu se jedan moj drug smijao, jer, zaboga, zar se to i danas radi, pomalo se dosadjujem jer sam sama u kući. (kao Kevin)

Uz omiljeni 3 u 1, tamanim jednu od jeftinijih, ali meni ništa manje ukusnih čokolada “Samo ti” punjenu jagodom i nezaobilaznu cigaretu i listam Facebook. Naiđem na objavu jedne prijateljice – tekst sa mislima poznatih mislilaca, književnika, umjetnika i inih pametnih glava koji definišu život.

Tamo stoji ovako:
Što je život?

  • Dostojevski: To je pakao.
  • Sokrat: To je test.
  • Aristotel: To je um.
  • Nietzsche: To je moć.
  • Freud: To je smrt.
  • Marx: To je ideja.
  • Picasso: To je umjetnost.
  • Gandhi: To je ljubav.
  • Schopenhauer: To je patnja.
  • Bertrand Russell: To je natjecanje.
  • Steve Jobs: To je vjera.
  • Einstein: To je znanje.
  • Stephen Hawking: To je nada.
  • Kafka: To je tek početak.

Čitam i razmišljam – koja definicija meni najviše odgovara? Poslije nekoliko trenutaka shvatim da su mi najbliži Sokrat i Gandhi.

Sokrat – jer je život zaista test. Test koliko možemo podnijeti iskušenja, ali i kako možemo uživati u blagodatima, a pri svemu tome ostati čovjek u punom smislu riječi.
I Gandhi – jer bez ljubavi ništa ne vrijedi.

I dok se kamin lagano gasi, što znači da ubrzo moram da stavim novo drvo, a od “Samo ti” ostaje samo prazan omot, razmišljam koliko mi se dopada misao da je život upravo ta mješavina ljubavi i testa. Ljubav daje toplinu, a test nas uči da ostanemo ljudi. Kao drvo koje pucketa pod vatrom – daje svjetlost i toplinu, ali ostavlja pepeo, trag svoje svrhe.

rikica51
"Oči su slijepe. Treba tražiti srcem."

47 komentara

    1. Mogla bih i ja dodati umjetnost, ali više u nekom svom načinu interpretacije, pa bi po tom život ponekad bio i umjetnost preživljavanja svega što u životu može da boli (izdaja, razočaranja, gubljenje dragih osoba, fin.nevolje…), ali i umjetnost življenja u hedonizmu 🙂

        1. Pa dobro, svako govori iz svog ugla, ali bez obzira na to, svako od nas bar nekad, u odredjenoj mjeri prolazi kroz sve pobrojano kao što ti kažeš sa različitim intenzitetom doživljaja, s tim što opet preovladava osnovni doživljaj.
          A ja bih još dodala, kad se radi o negativnim stavkama, da one uveliko zavise od tog kako ćemo ih mi primiti i gledati na njih, a sve ovisno o snazi našeg duha.
          Negativni događaji ili emocije, ma koliko intenzivni bili, ne moraju nas definisati; često su oni prilika za rast, učenje i dublje razumijevanje nas samih i svijeta oko nas, a samim tim i doživljaja života.

  1. Dostojevski: To je pakao. (netačno)
    Sokrat: To je test. (netačno)
    Freud: To je smrt. (netačno)
    Stephen Hawking: To je nada. (netačno)
    Kafka: To je tek početak. (netačno)

    Ideja je sa kojom se poigrala ta FB objava je fenomenalna, ali ove premise, čija je namjena da jednom riječju sumiraju misli (ideološku postavku) pobrojanih mislilaca, duboko su pogrešne. Nije čak nužno imati uvid u kompletan opus da bi se to znalo.

    Šteta.

  2. Ne znam. Objavu je podijelila stranica “Čitaj knjigu”, 601 hilj. oznake “sviđa mi se” • 632 hilj. pratitelji.
    Jeste hrabro u jednoj riječi sumirati misli i djelo pobrojanih. Mislim i nemoguće, ali…
    Ja sam pomislila, konkretno, kad se radi o Dostojevskom da je zaključak izveden iz činjenice da veliki broj njegovih junaka, da ne kažemo skoro svi, proživljavao razne moralne dileme, unutrašnje konflikte, poniženja i osjećaj beznjadja (Raskoljnikov, Ivan Karamazov, pa i knez Miškin i ima ih još, ne mogu da se sad baš da sjetim) A šta je sve to, nego pakao. Ispravi me ako griješim.

    Bilo bi zanimljivo da za pobrojane za koje smatraš da su tvrdnje za njih netačne, pokušaš ti reći u jednoj riječi – šta je život iz njihovog ugla. 🙂

      1. Vasi, ovo postaje zanimljivo. 🙂
        Skoro kao neka diskusija.
        Ja ću se držati Dostojevskog i Sokrata, jer ponešto o njima znam. Ovo ostalo, vjerovat ću ti na riječ. 🙂
        Dostojevski: Ti kažeš – Čistilište. Uzmimo za primjer jednog od njegovih najpoznatijih i najkompleksnijih likova – Raskoljnikova. Prema onom što ja znam hrišćansko učenje kaže da u Čistilište odlaze duše koje nose manje grijehe. No, možemo li brutalno ubistvo smatrati “manjim grijehom”? Jasno je da ne možemo. Takav čin ne samo da predstavlja teški moralni prijestup, već i duboko narušava unutrašnju ravnotežu i ljudsku savjest.
        Čak i da pretpostavimo da je Raskoljnikov pronašao put u (zemaljsko) Čistilište, suočavanje s posljedicama takvog djela bilo bi nepodnošljivo jer bi značilo (koliko sam shvatila koncept Čistilišta) neizbježno suočavanja sa groznim činom koji je napravio, ali i mračnim ponorima vlastite duše. Po mom mišljenju to je Pakao.

        Vezano za Sokrata: Njegova temeljna misao – “Sad znam da ništa ne znam” – podrazumijeva da je do nje došao nakon duboke samospoznaje, a kako doći do nje ako ne kroz aktivno ispitivanje svog znanja, preispitivanje vlastitih stavova i suočavanje sa stvarnim životnim pitanjima? A šta je sve to nego test?
        Mada, uz test kao definiciju života, moglo bi doći i to što ti kažeš – neodustajanje u smislu istrajnosti u stalnom preispitivanju, učenju i testiranju sebe, svojih uvjerenja i svojih postupaka.

        1. Da, ali ako posmatramo iz ugla islama – djela se vrednuju prema namjerama i svako će biti nagrađen samo za ono što je namjeravao. Koliko se sjećam, Raskoljnikov nije ubio iz mržnje, ubio je da bi pomogao svim drugim siromašnima – tako i sebi – da se riješi nekoga ko od njih samo ubire korist i gura ih u dalju propast većim zaduživanjima. Tako da Raskoljnikov nije za Pakao sigurno, a što se tiče Čistilišta, dobio je i kaznu i poslat u Sibir. Kazne ne moraju nužno biti na onom svijetu, opet iz ugla islama, već se neke od njih dese i na ovom.

          Sve je do pokajanja, a Svevišnji nas najviše volimo kad se kajemo. Koliko se sjećam, on ipak pada u groznicu za koju je i teoretski predvidio da će se desiti svakome ko počini takvo gnusno djelo, što ga pokazuje kao čovjeka koji samo vidi više i želi uraditi nešto za društvo kao neko ko je tu za više stvari.

          1. Da, ali koliko se ja sjećam, Raskoljnikov je ubio jer se igrao Boga i uzeo pravdu u svoje ruke, a što je najgore to je bio samo pokušaj pravdanja zločina pred samim sobom, a glavni motiv je potekao iz sebičnosti- želio je da obezbjedi sebe jer je bio go ko crkveni miš. Zašto nije odabrao neki drugi način da bude dobrotvor? Pa, uzmimo i da mu povjerujemo, ali zašto je onda ubio još jednu ženu, sestru od ove babe koja je bila nevina?

            Raskoljnikov se nikad nije iskreno pokajao, i sam je na kraju to priznao.

      2. Ne bih da se dokazujemo, posebno ne na samo jednom romanu (Zločin i kazna) i jednoj izreci (koja se, btw, Sokratu samo pripisuje).
        No, pratim, pročitala sam vašu diskusiju.

        Još nešto. Kod Pikasa to ne bi bila umjetnost, nego strast. Ne znam što ga zaboravih.

          1. Argumentovanje je dokazivanje. Nema ta riječ nužno i isključivo slengovsku provokativnu konotaciju. Ali, uzmimo da je do moga suhog tona u komentaru, sorry.
            Upravo sam željela ukazati na nevoljkost da dalje učestvujem u diskusiji, jer znam da se neću odmaći od svojih teza, lično doživljenih i sintetisanih na širem opusu pobrojanih mislilaca/naučnika/umjetnika .

    1. Drago mi je jer želim da imam više takta, razumijevanja i strpljenja, pogotovo na ovoj platformi na koju sam, čini mi se, unio malo previše uzburkane i negativne energije zadnjih nekoliko dana a ovaj post kao i neki drugi na tvom blogu me se dojme kao pedagoški, tako da ću, ako ti ne smeta, u ovom slučaju učiteljice Rikice, da se potrudim za bolje vladanje 🙂

  3. Hmmm mi gledamo na Raskoljnikova različitim očima. Smatram da nisu mu namjere čisto sebične, on jeste ponukan svojim problemima, ali on dok hoda prema njenoj kući on razmišlja o tome koliko će ljudi biti oslobođeno problema koji im ona zadaje. Mislim, i samo to stanje u koje on zapada nakon ubistva govori koliko nije načisto sa time što je uradio, a da ne govorimo koliko je i sam šokiran što je ubio i njenu sestru za koju nikako nije očekivao da će biti tamo i ona, ona je samo kolateralna šteta njegovog čina da ubije princip; mislim da to čak i kaže – ja nisam ubio čovjeka, ja sam ubio princip, i ja nisam ubio babu, ja sam ubio sebe.

    Iako on kroz svoje kognitivne igrice kasnije u toku istrage pokazuje ponos manipulacije situacijom da bi dokazao da se ljude može ubijediti da su dobri ili loši, ja mislim da njegova duša i ono iskonsko unutra mu je narušeno.

    On je išao sa namjerom da ubije lihvarku babu koja je zla osoba i nanosi zlo drugim ljudima, pa se zato taj zločin može i opravdati. Ali ono što ga shrva, navodi na delirijum, to spavanje, bolest, osamu, halucinaciju je pojam da je ubio i nekoga ko je nedužan. Ako ti tu ne vidiš njegovo pokajanje, možda je to do iskustvenog dijela pogleda na svijet iz tvog i mog ugla. Ja ga zaista ne vidim kao iskonski zlu osobu, već na osobu koja je uzela stvar u svoje ruke prvenstveno da pomogne drugima koji su u sličnoj situaciji a ne da ubije radi ubistva. Ja ga vidim i kao osobu koja se kaje, jer kaže da je ubio i sebe. Ja ga vidim kao nekoga ko će proći kroz čistilište svoje duše kroz kaznu u Sibiru.

    Nije on zao sigurna sam, kakvih zala ima.

    Meni je npr gora Ana Karenjina jer ostavlja dijete da se ode vidjeti sa svojim ljubavnikom, dakle svjesno i savjesno to radi jer – ljubav. Koja bolan ljubav! ili gđa Bovari, sestra Ani. Gore je to nego ubistvo sa namjerom oslobađanja svijeta zle osobe.

    Poveži to sa prvim komentarom – djela se vrednuju prema namjeri.

    Raskoljnikova namjera je rješavanje problema i eliminisanje zle osobe

    Anina i gđe Bovari je lična korist.. to je meni gore..

    1. Naravno da svako od nas kad govori (piše), govori prije svega o sebi kroz stavove koje zastupa.
      U jednom dijelu romana, sad se ne sjećam tačno kojem, Raskoljnikov je sam rekao da nije ubio babu radi višeg cilja, nego radi sebe, svog osjećaja moći, što nikako nije altruistično, naprotiv.
      Vezano za smrt sestre, ja ne mogu posmatrati nevin ljudski život kao kolateralnu štetu, jer i u Kur'anu stoji da onaj ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo.

      Što se tiče Ane Karenjine, i ja smatram da je njen grijeh veći utoliko što je počinjen prema djetetu, ali zato je i dobila veću kaznu – nije imala priliku za iskupljenje, jer je presudila samoj sebi.

  4. Moj pajdo mi jebtolikonoričao o Raskoljnikovu, jer je cijelu knjigu nekoliko putaboreskušao baš zbog silnih dilema i konflikta koje karakter nosi u sebi i oko kojih se lomi. Ja sam čitao početak, i Dostojevski genijalan pisac opisuje sve one ulice i kafanske scene tako autenticno za vrijeme i mijesto da kad Raskoljnikov dolazi da ubije babu i sva njegova razmišljanja i opravdanja u meni stvaraju okretanje želuca i biježim od knjige zatvarajući je ali me prijatelj kroz naše razgovore vraća na knjigu i pušta mi odlomke, koliko se Raskoljnikov napatio. Kako god okrenem on je prošao kroz pakao, a Dostojevski kroz svoja dijela se držao onog moralnog koda u tadašnjoj Rusiji jako izvezenog od njihove oravoslavne vjere i pravislavne crkve, tak’ da menj više naginje ka tome da je prošao kroz pakao nego čistilište jer je zauvijek u njemu ostao trag ubice. A smrtni grijeh prema crkvi je ubistvo. Tak’ da smatram da je Pakao. I Braća Karamazovi imaju te religijske besjede, a Dostojevski je znao kako da svijetovne moralno – etičke dileme tadašnje Rusije ispreplete sa crkvenim/ religijskim besjedama o istim. Mislim da je to više radio radi konteksta a onda da bi se mi kao čitaoci u sebi počeli paliti i preispitivati kao i akteri njegovih dijela. Ja ostajem za pakao jer na kontrastu toga stoji raj koji isto tako Dostojevski opisao na fenomenalan način iz perpektive čovjeka i onda i samu mogućnost urušavanje takvog svijeta jer čovjek ostaje čovjek pun mana i vrlina dok god traje ova igra zvana život.

    1. Potpuno se slažem da je Dostojevski izvrstan majstor pisanja. Vrlo malo ih je kao on, ali ja lično nisam baš ljubitelj te tematike – mračnih tema, kao iz crne hronike. Ako se dobro sjećam, ideju za Zločin i kazna, upravo je pronašao u crnoj hronici, na osnovu stvarnog dogadjaja. Kad pominješ Karamazove i u njima je većinom sve nekako što pripada dnu društva, razvrata, oceubojstva itd. I jadni Idiot je na kraju poludio i prije toga se napatio sa gadnom bolešću, pa na osnovu svega i ja zaista mislim da bi se opisujući djela Dostojevskog u jednoj riječi reći – pakao.

      1. Sad kad spomenu Idiota, pakao definitivno. I to nisam mogao sazhvakati do nekoliko poglavlja gdje sam opet dopustio prijatelju da mi pusti chitanje sa youtube-a. I meni je to toliko mucho, a kroz zhivot sam se nagledao i prozhivio muke, da mi je zapravo bilo vishe muchenje slushati te odlomke knjige nego u par rechenica izanalizirati da je Dostojevski kroz lik Idiota zapravo jedna vrsta jebivjetra jer sve sahranjuje iz prve. Tu sam mu slichan jer sam obojen hronichnom depresijom i ironijom, a sto mi onda treba da josh to i chitam kad sam i sam sebi tezhak. I sam Dostojevski je, ako je po nekim biografskim infomracijama, proshao kroz pakao i tako zapravo i nekako ispario u magli vlastitih ubijedjenja. Kao piscu sam mu zahvalan da ako neko zheli da se bavi pisanjem od njega mozhe shto sta nauciti kako sagraditi i razgraditi karaktere, postaviti situacije i mjesta radnje i onda obradjivati teme (mada dok ovo pishem, radje letim Tolstoju koji mi je mnogo laksi i blizi sa srchane strane jer mi je sveobuhvatniji u ljudskom iskustvu).

        1. Za Dostojevskog inače kažu da je bio mračna ličnost i teško pristupačan, pa valjda otuda i sva ta tematika. Pa i u Idiotu je “ovjekovječio” svoju tešku bolest- padavicu, koja ga je vjerovatno takvim i napravila.
          I meni je Tolstoj bliži, bez obzira koliko Dostojevski bio dobar pisac.

  5. Zapravo, moguće je da nismo čitali isti roman. Moj je, izgleda, imao više dubine.

    Gledaj! Dakle, Sonja je bila prostitutka, prvo pod prisilom, a kasnije kako bi spasila svoju porodicu. Istovremeno, Dostojevski je prikazuje kao duboko religioznu i duhovno čistu osobu. E sad, ako uzmemo u obzir da Kur'an, (a vjerovatno i Biblija), kažu da istinski vjernik na prvo mjesto stavlja Boga — na primjer, Ibrahim, a.s., koji je bio spreman žrtvovati vlastito dijete iz ljubavi prema Bogu — dolazimo do ključnog pitanja: kako je Sonja mogla pristati na prostituciju, koja je teški grijeh?

    Možda ću zvučati grubo, ali pitam se zašto, ako je bila toliko religiozna, nije žrtvovala svoj život ili pronašla neki drugi način, umjesto da kroči u blud?

    1. Za mene to nije dubina.
      Veoma je strogo. I sebično. Sitničavo čak.
      Važno je spasiti svoju dušu i iznijeti je takvom pred Boga, ne osvrćući se na stanje duša oko sebe (uključujući malenu djecu i njihovu šansu da svoje duše glade) i nadati se da Bog neće znati to što će znati.

      Izvini, ovo su idejne razlike, ovo nije pitanje detalja.

      Stavljanje Božjeg zadovoljstva ispred svega, a kada se ne zna šta je u konkretnoj situaciji Božije zadovoljstvo? Abrahamu (Ibrahimu a.s. ) je bilo rečeno. Milostivi Bog mu nikada ne bi uzeo sina, kako i nije! Poslanik hrišćanstva, Isus (Isa a.s.), rekao je okupljenima, prekinuvši kamenovanje Marije Magdalene (prostitutke): Neka onaj koji je čist od grijeha prvi baci kamenicu! Ponovo.

      Žao mi je. Razlike su nam prisutne u svijetu ideja (Platonovskog tipa), a to je nepremostivo.

      Milosti, milosti!
      Poznati uzvik iz svijeta književnosti.

  6. Samo mala ispravka: nije istina da je Ibrahim a.s. znao da će njegov sin biti spašen. Ibrahim a.s. je bio potpuno spreman izvršiti Allahovu naredbu, uprkos njenoj težini i boli. To je bio izraz njegove potpune predanosti i spremnosti na žrtvu. Tek u trenutku kada je pristupio tom činu, Allah dž.š. je pokazao svoju milost, preokrenuo nož i poslao ovna kao zamjenu preko meleka Džibrila.
    Čemu bi se inače obilježavao Kurban-bajram, ako Ibrahimov čin nije bio izraz apsolutne ljubavi prema Allahu dž.š. i spremnosti na najveću žrtvu?

    I iskreno, ne razumijem zašto se u ovaj razgovor unosi patetika ili dramatizacija, kada ovdje samo racionalno razmjenjujemo mišljenja, a sve što ja govorim zasnivam na vjerskim učenjima. Na kraju krajeva, ako i postoje neke idejne razlike, zar o njima ne možemo razgovarati smireno i konstruktivno, bez emotivnih uplitanja. 🙂

    1. Ispravljaš nešto što nisam rekla?
      Zašto?
      To što govoriš pitanje je opšte kulture.

      Dodaću riječi, jer je očigledno potrebno:
      Abrahamu (Ibrahimu a.s. ) je bilo rečeno (da žrtvuje sina, Sonji nije rečeno šta je to što će biti pravi odabir za Božije zadovoljstvo između sudbine vlastite duše i, napominjem još jednom, sudbina duša malene djece o kojima se, između ostalih, brinula). Milostivi Bog mu nikada ne bi uzeo sina, kako i nije! (Bog ne bi učinio čin koji je u suprotnosti sa Njegovom riječju).
      Dopisano je u zagradama. Sad je dubina plića.

      To je moj stil. Patetika, dramatizacija, nazovi kako hoćeš, veoma volim svoj stil. Smirena sam.

  7. Hahahah…jebote, pa ti mene vrijedjaš ???
    Draga ženo, na stranu što je Allah beskrajno milostiv, Ibrahim a.s. NIJE ZNAO da će ga poštedjetii, ali je uprkos tome bio spreman na najveću žrtvu.
    Mene to učili još u mektebu.
    I nema šta da se kome govori. Pravi vijernik zna da je BOg na prvom mjestu.
    Hajd ne zajebavaj., bar do sutra. Hajmo spavat. ?

    1. Gdje si pročitala da sam napisala da je Abraham (Ibrahim a.s.) znao da će mu Bog poštedjeti sina?
      Uporno insistiraš da sam to rekla, a nisam to rekla.
      Čime te vrijeđam? Uopšte te ne vrijeđam.

      Ne zajebavam, samo smatram da prema sebi, u ovome razgovoru, primjenjuješ protekciju, a meni strožije “režeš”. I u tonu, i u odnosu, i u pažnji i koncentraciji na izrečeno. Mislim da ti te finte nisu potrebne, tvoji kapaciteti su znatno viši.

  8. Ovako.
    Istina je da uporedo nešto čitam i pojavljujem se ovdje, pa mi je pažnja usmjerena na dvije stvari te se i desilo da nisam najbolje shvatila kontekst rečenog vezano za Ibrahima a.s., ali ti si to odmah uzela za zlo, pominjući moju opštu kulturu itd. a to uopšte nije bilo u pitanju.
    A vrhunac bi, naime, bio da si svoju dubinu prilagodila mom, kako si naglasila, plićaku. ?
    Zar to nije vrijedjanje?
    Ali, OK, ja znam da si ti dobra osoba i da te samo malo ponijelo.

    1. Nisam ništa uzela za zlo, zaista.
      Nisam pomenula, niti aludirala na tvoju opštu kulturu, nego sasvim suprotno – na svoju. Poredala si mi činjenice o Abrahamu (Ibrahimu a.s.) i ja sam rekla da je pitanje opšte kulture da to znam.
      Nisam aludirala na tvoj plićak, nego sam rekla da je dubina teksta kojeg napisah, nakon što sam mu dodala sadržaj u zagradama, sada (tada) plića. Upotrijebila sam “dubinu” umjesto “preciznost” zato što sam analogijski primijenila tvoju rečenicu: “Moj je, izgleda, imao više dubine” (roman). Dopalo mi se kako si to rekla, bez obzira što je, gledavši isključivo kroz prizmu subliminalne poruke sagovorniku, moglo zvučati ironično. I sada mi se dopada, jer kada rečenicu očistimo od viška sadržaja, da li izrečenih ili samo shvaćenih na ovaj ili onaj način, rečenica je super.

      Mislim da me uopšte nije ponijelo i da je moje ponašanje u dosadašnjem razgovoru u vezi sa Sonjom i njenom ulogom bilo u službi iznošenja argumenata na strpljiv i kulturan način, bez vrijeđanja moga sagovornika ili namjere da to činim. No, želim ukazati na situaciju “dokazivanje” – “dokazivati se”, na koju si me s pravom upozorila, a ja ti se izvinila jer je primjedba bila tačna, koja je analogijom primjenjiva i na to da me je “ponijelo”.. Želim ukazati na to jer, iz moga ugla, potvrđuje tezu da sama sebi daješ protekciju u razgovoru, a meni strožije “režeš”. Gledajući iz jednog ugla, to može biti i kompliment, ali onda dolazimo do tvoje izvrsnosti i tvoga objektivnog kapaciteta koji biva stisnut u prostor koji je manji od onoga kakvo je realno stanje, a to je bez veze, netačno i neproduktivno.

      Izvini što odgovaram sada, sinoć sam zaista shvatila da najeravaš spavati.

  9. Čudo je ova virtualna komunikacija i nesporazumi tokom nje.
    Pominjanje opšte kulture je uslijedilo nakon tvoja dva pitanja koja su sasvim upućivala na način kako sam ja shvatila.
    Moja rečenica vezana za dubinu jeste bila ironična, ali samo kao odgovor na tvoju prethodnu u kojoj si ti iznijela stav o Sonji koji je kao takav neprikosnoven, a onaj ko ima drugačije mišljenje, nije čitao istu knjigu, tj. ne zna o čemu govori.
    I samo još mali osvrt na dan kada sam postavila tekst, kada si ti rekla da ti se ne uključuje u diskusiju, jer je zasnovana na samo jednom romanu, a tvoji utisci su sintetizirani na širem opusu, što implicira da su ostali učesnici podcijenjeni, jer ti nikako ne možeš znati, koliko je ko i šta pročitao, odnosno ne možeš znati šta je sintetizirano u utiske drugih, tim više što su tokom diskusije pomenuta i druga djela Dostojevskog.
    Eto. Ja sam stvarno sve doživjela ovako kako sam napisala. Jbg.

    Ma nije problem što si tek jutros odgovorila, ja se sinoć začitala pa odgodila sat-dva spavanje pa i ovdje svratila. 🙂

Komentariši