Dok smo živjeli u Starom Gradu, u onim austrougarskim zgradama s visokim plafonima i teškim drvenim vratima, prozori naše dnevne sobe gledali su tačno na prozore spavaće sobe stana u zgradi preko puta. Bilo je to desetak metara vazdušne linije, a iako su na prozorima bile zavjese, one su bile toliko prozirne da bi se noću, kad bi se upalilo svjetlo, razaznavalo gotovo sve.
U tom stanu živjela je gospođa srednjih godina, koja se često viđala u spavaćici kako ulazi i izlazi iz sobe. S njom je bila i djevojka, vjerovatno kćerka, koja je, po svemu sudeći, spavala u toj sobi. Ne, nisam bila voajer, ali bilo je nemoguće ne primijetiti, kako bi djevojka prilazila noćnom stoliću ispred kojeg je bilo veliko ogledalo, pred kojim bi se ona svlačila do pasa i dugo zagledala u svoje polunago tijelo iz svih mogućih uglova, kao da nije bila svjesna blizine naših prozora. A možda je i bila svjesna. Možda je sve to bio dio nekog njenog rituala – ne nužno za publiku, ali ni sasvim nesvjesno. Potom bi navlačila spavaćicu, a svjetla u sobi su se gasila.
Te njene noćne predstave, koje je bilo nemoguće povremeno ne vidjeti, u meni su izazivale neku nelagodu. Ne zbog nje, već zbog granice koju nisam željela da pređem, ali mi je eto, sve bilo servirano kroz prozorsko staklo.
Neee… ja sam ta djevojka u tvojoj priči. Sasvim mi je normalno živjeti u svom prostoru kako živiš, na ostalim je koliko će često zavirivati i pratiti i kada prelazi granicu normale.
Volim virnuti ljudima kroz prozore onako da vidim kakav im je luster ili koliko knjiga imaju. Volim i kad im dodju gosti, pa vidiš punu kuću graje. Ali kad neko hoda go po svom stanu to naprosto ignorišem, ne zagledam dalje. U starom stanu sam s balkona mogla vidjeti ruke žene u kuhinji punoj orhideja kako pripremaju jelo, i to je bilo lijepo, to je možda nešto što bih najduže posmatrala.
Tad sam, kao i ti, živjela u staroj austrougarskoj zgradi, s krovnim prozorima. 10m prekoputa je bio užasno creepy usamljeni starac koji je fol uvijek nešto morao do prozora kad mi sjedimo u dnevnom. Stvarno sam ga prezirala zbog toga, i to nije kao da stane na prozor i pogleda, nego stane i kači nešto, odijelo svoje i slično, ili samo stoji. To je stvarno bilo čudno, vidjeti odijelo zakačeno na prozoru.
S druge strane zgrade mi je bila spavaća i normalnije komšije, tako da sam tu bila opuštenija, kontam svakako niko me ne zna, a i koje su šanse da neko tad stoji na prozoru, a ako se vidi kroz store neka se vidi, ne mogu bježat u mišiju rupu da se presvućem ili nešto…
Haha, dobro, dobro, nisam te namjerno gledala majke mi.
Ma i ja volim pomalo zaviriti u tudji život malčice, baš kao i ti, onako iz čiiste radoznalosti. Ja mislim da svako to voli.
Recimo, sa druge strane moje zgrade bili su prozori Katoličke bogoslovije i bilo mi je sasvim normalno, noću, pogotovo u ljetnim mjesecima kad otvorim prozor vidjeti kako u svojoj sobi u kojoj su isto bili otvoreni prozori, neki od učenika Bogoslovije sjedio sa knjigom u ruci, a i za njega skoro čitava mala biblioteka na polici. Imao je i gitaru, i nekad bi noću svirao i bilo mi je divno slušati…
Ali, ovo sa polugolom djevojkom, stvarno mi je bilo nekako nelagodno jer to mi je bila njena stroga intima, ne znam. I nisam zavirivala, nego je nemoguće na takvoj razdaljini, nekad bilo ne baciti pogled na vlastiti prozor, a istovremeno ne vidjeti nju. 🙂
jesi to zivjela u onoj zgradi u kojoj se frizerski Ira? 😀
u kojoj je*
Nouu… u prvom ulazu do nje. Ali sam bila redovna u Iri 😊
I ti si negdje blizu bila, jel da?
Pa mi smo doslovno zivjele jedna preko puta druge. Ja sam na ulazu 6 bila. Onaj pasaz prema Potoklinici, lijevi ulaz 😀
Prozor moje dnevne i spavace je gledao na MĆĆ 😀
Čovječe, pa tako blizuu! Pa, baš, baš komšinice bile😊
A kroz Potoklinicu milion puta prošla dok sam vodila sina u školu na Logavinoj..uz one dugačke stepenice..
Pila kafu u Dugi, redovno pozdravljala čika Bahriju, onog automehaničara na uglu, morala si ga znati, uvijek je bio na ulici, a sad je već rahmetli, išla u granap kod one Fikrete u Štadlerovoj….
Zvuči li poznato šta? 😊
Moram priznati da se nisam cesto penjala gore, jedino do apoteke ponekad. Skola znam gdje je, glasala vazda u skoli 😁
Valjalo mi je dok je bila prodavnica u mojoj zgradi, ali mislim da se nekad prije 2008/9. zatvorila. Slabo pamtim datume.
Vjerojatno nije bila svjesna pogleda. Živim u stanu i nemam zavjese, muž tako želi, a i zbog alergija nam je bolje da nemamo, pa se ponekad osjećam totalno ogoljeno i kao da svi sve vide. Prekoputa su dvije zgrade, ne tako blizu, al na nekih 50-100m zračne linije. Druge stanove ne vidim, al ima jedan u koji neki dolaze sezonski iz dijaspore i oni također nemaju zavjesa pa ljeti komotno vidiš sve u njihovom stanu, tako mi se čini da je kod nas onda cjelo vrijeme, al navikla sam haha, ionako nema puno prozora sa te strane.
Ali draga Laura, ovo je bilo tako, tako blizu, i najgore je bilo kad je ljeto, a u tim austrougarskim zgradama sa debelim zidovima bilo je tako toplo, i onda noću otvorimo prozore, sve, u cijelom stanu…i onda se desi npr. da poželim da uzmem malo zraka u dnevnoj sobi, jer gdje ću biti ako neću u dnevnoj, (nismo imali balkon) i šta ću, nego na prozor, kad tamo – tup..vidim je polugolu, i ne bih ja da je gledam, zanimljiva mi je kao lanjski snijeg, al naprosto je vidim i pritom mi neprijatno jer šta ako ona slučajno pogleda i pomisli da sam ja tu da je gledam 🤣
Ja sad živim u kući i imam zavjese..jer tako mi djeluje toplije, a jeste sada trend bez zavjesa, znam, mnogi ih nemaju.
Ja redovno navečer sjedim na balkonu i gledam kako se ljudi seksaju u Swissotelu
Eto vidi, a onolike pare dala na sajmu za knjige, a imaš kino besplatno 😊
Pa eto ako neko iz uprave hotela čita, njima trebaju zavjese, skroz su na izvolte… mislim, ja sam openminded, nije baš ni da mi je interesantno, ali onoooo…
Razumijem šta želiš reći i slažem se s tobom.
@morgana
Sjećam se i ja prodavnice u tvojoj zgradi, u stvari ja mislim da smo je mi zvali samoposlugom. Nekad davno se zatvorila, pa smo onda prešli kupovati malo niže u ovaj granap koji jsam pomenula, a koji je radio 24 sata, dragstor, reklo bi se. 😃