Tajni hobi jedne žene

U meni je oduvijek bila ta neka čudnovata crta zbog koje sam uživala da s vremena na vrijeme zaprepastim ljude, učinivši nešto što i nije bilo baš spojivo sa mnom, nešto što i nije bilo baš u skladu sa očekivanim od mene. Tako, na primjer, kad sam nekad davno radila na jednom radiju – a raditi na takvom mjestu u maloj čaršiji značilo je biti neka posebna faca, haman zvijezda 😁,  znala sam se vratiti kući, onako tip-top dotjerana, pa navući totalno stari, izlizani šorc od džinsa, šlampavu košulju, gumene čizme do koljena koje su uvijek stajale u ljetnoj kuhinji koje su uglavnom služile za “nedajBožepoplava”, pa sa  rukavicama  na rukama i s motikom, kao da sam sišla sa traktora, a ne iz studija, zaputiti se u baštu.

Komšije koje bi naidji kraj naše bašte bi me gledale kao da su vidjele duha, dobacile tek poneku nejasnu riječ, a ja bih se u sebi smijala jer sam ih ostavljala sasvim zbunjene. Posebno sam se smijala kad bi naidji neko od njih, koji je koliko još jučer prodao imanje na selu i došao u naš komšiluk, pa sad od motike bježao kao đavo od krsta, a takvih nije da nije bilo.

O, kako mi je samo nedostajao moj tajni hobi kasnije, kad sam se udala i prešla da živim u Stari Grad.

Kad bih se vratila s posla iz škole i skinula štikle, u betonu Starog Grada, mogla sam samo da sanjam komadić zemlje i svoje performanse. Mada, vjerujem da ne bi bilo mnogo pubilke jer su ljudi tu, uglavnom gledali svoja posla, osim nekolicine pokondiranih tikava.

Gledajući iz ove perspektive, uviđam da sve te moje čizme, rukavice i motike, nisu bile samo hir, nego bunt protiv kalupa i očekivanja, ali i vrijednosnih skala po kojima je rad na zemlji bio “seljački”, a prazne ruke nešto kao statusni smibol.

Danas više ne radim ni na radiju, ni u školi; bavim se nekim drugim privatnim poslom. Ne živim više  ni u betonu Starog Grada, nego u jednom nešto živopisnijem sarajevskom naselju u kojem uz kuću imam i malu baštu, konačno. Upravo jutros sam bila u njoj. Dobro, ne u čizmama – sad imam jedne patike za baštu, odavno udomaćene, znaju svaki korak do lijehe blitve i nazad.

I dok sam tako brala one modre, zdrave listove što se šepure kao da ne znaju da će završiti u jednoj dobroj zeljanici, prilazi jedan komšija i dobacuje kroz smijeh:
– Šta ima, seljanko?

Smijem se, šta ću, a u sebi mislim:
Mà jà, seljanka… a tvoj predak Henrik VII.