Nakon što sam mami rekla da se slonovo uho čiji sam fidim donijela od nje prošlog puta, divno primilo u saksiji i u meni (konačno) probudilo pravu ženu koja voli cvijeće, pa se na nesreću, iznenada osušilo, mama je rekla da ništa ne brinem.
-.Ovaj put, dobit ćeš potpuno odgojeno cvijeće, – rekla je, na šta sam se ja nasmijala, jer sam znala da se mogu odgajati samo djeca, (možda i poneki muškarac), ali eto, činilo se da se preda mnom otvaralo neko novo poglavlje života u kojem se i cvijeće moglo “odgojiti”, ako mu se samo pruži dovoljno ljubavi i pažnje, kako mi je mama potom objasnila. Onda me povela u verandu gdje na zidiću uz dva dugačka, pravougaona prozora, ispresijecana drvenim letvicama čime se stvarala čitava mreža malih prozorčića, medju saksijama cvijeća, isprve pepoznah slonovo uho, cvijeće sa modrim, okruglim listovima, koji su posve podsjećali na male slonove uši, po čemu je i dobilo ime. Isto onakvo koje je iz nekog razloga kod mene odlučilo da prerano napusti svijet biljaka.
-Evo ti ovo, tvrdoglavo je kao i ti. Preživjelo je i onda kad ga je mačka oborila dok je još bilo sasvim malo, – rekla je mama, nakon čega sam ga odnijela u auto, na suvozačevo mjesto na kojem sam ga namjeravala držati u krilu da što bezbolnije preživi naše puteve.
Po maminim uputama našla sam mu najbolje moguće mjesto u kući, sa dovoljno dnevne svjetlosti, ali bez prilike da ga Sunce previše peče. Izgleda da mu se svidjelo kod mene. Naprosto buja. Sve je više novih mladih, okruglih listića blago zelene boje. Uz malo sreće, možda uskoro i procvjeta i na sve doda još više onih Balaševih boja.
E, ali ima nešto što mama ne zna. Hoću da joj dokažem da sam ipak prava žena, iako je moje prošlo slonovo uho uvenulo, jer moja mama kaže da je samo žena koja voli cvijeće i zna sa njim prava žena.
Baš u vrijeme kada je moje prvo nesretno slonovo uho bilo na samrti, od jedne prijateljice sam dobila tada prilično neuglednu aloja veru, a nju ona od jedne cvjećarke, koja je se htjela riješiti jer su joj listovi počeli poprimati opasno žućkastu, bolesnu boju.
Put do mene pronašla je tako što sam prijateljici pomenula da imam praznu saksiju sa zemljom u kojoj je bilo moje osušeno slonovo uho, pa, što na prijateljicino inzistiranje, što na moje iznenadno saosjećanje za bolesno cvjeće, pristala sam da je uzmem i pokušam je vratiti u život, što mi je i pošlo za rukom.
Aloja vera je sada je prekrasna, odrasla biljka, toliko da je u njenoj velikoj smedjoj saksiji, pedalj dalje od nje izniknuo njen potomak- modra i mlada biljčica, istog (samo minijaturnog) oblika i boje listova.
Iskreno, prvo sam mislila da je to bila obična travčica, ali kako je vrijeme prilazilo, a ona rasla, sad više nema sumnje- to je definitivno mala aloja vera.
Ali, tu nije kraj. Kad sam vidjela da se mladi listići propinju i sve više dotiču snažne listove mama- aloje, shvatila sam da tako dalje ne ide- pod hitno mora imati novu saksiju u kojoj će nesmetano rasti u visine i doticati ih. Slično kao što i djetetu treba dati prostora da raste i dotiče svoje visine, bez da ga sputavamo sobom, pomislila sam mudro.
I da, odlučila sam da ovu aloju poklonim mami. Samo da je presadim i još malo odgojim, kako bi mama rekla, pa nek se svojim očima uvjeri da sam ipak prava žena.
